Bez obzira na interesantnost nekih sportova, najveći gušt je pljuvati po onima koji ga svojim obilnim izljevima proljeva i glupim potezima čine kritički zanimljivim. Dakako, pogađate, riječ je o Ćiri Blaževiću.
Kad se zadnjih dana na teveju Ćiro pojavljivao u špici najave susreta Debrecen – Hajduk, ja sam fino, brzinom Bruce Lee-a isključivao zvuk da ne moram kasnije biti toliko neugodno kritičan da bi i meni bilo neugodno.
Imao sam potpuno pravo. Ćiro je kao i uvijek mlatio praznu slamu (izvodim zaključke iz nekih novinskih tekstova), izmišljao sportske povijesne činjenice, pridavao važnost klubu kojeg uspjesi sežu u malonogometne odojak-turnire, a na licu mu se vidio debeli optimizam zasnovan na obradi nebeskih njiva nosom na kojem su još iz davnih Tuđmanovih vremena ostali brabonjci.
Što očekivati od čovjeka kojeg je većina sportske nacije nakon trijumfalnog svjetskog prvenstva jednostavno zamrzila? Što reći o njegovim političkim i verbalnim ispadima?
Jebote, taj čovjek nije rekao pametnu riječ skoro cijelo desetljeće.
Nije da mi je drago što je Hajduk dobio tri komada, ali tješim se što će Ćiro još malo pa put pod noge u neki trećerazredni klub gdje i pripada.
Međutim, nije mi jasno kako su tovari mogli prihvatiti Ćiru iako je on kao trener Dinama bio jedan od karika animoziteta između ovih dvaju klubova. Možda Hajduk uzima sve što dolazi u sukob s Dinamom. Možda bi da je Štimac napustio klub, Hajduk uzeo Mamića. Nije isključeno.
Kako bilo, Hajduk je visoko letio, a uz Ćirinu lajavu pomoć, zario nosom, ne u tlo nego u govno.
Post je objavljen 28.07.2005. u 01:38 sati.