Pregled posta

Koliko vrijedi knjiga? Naravno, prije svega, zavisi od autora, sadržaja, tematike, sklonosti kupca...! ali ti elementi, čini se, ne vrijede u Bugojnu. Jer, kako stvari stoje, kako smo doznali od Bugojanaca, koji žele biti anonimni (treba li objašnjavati zašto), knjige autora hrvatske i srpske nacionalnosti, knjige pisane na hrvatskom ili srpskom jeziku, na ekavici, ćiriličnim pismom..., imaju vrijednost otpada i završavaju u bogojanskim kontejnerima za smeće.
Naime, kako smo doznali od nekolicine Bugojanaca hrvatske nacionalnosti, Gradska knjižnica u Bugojnu, posredstvom Federalnog ministarstva znanosti, dobila je donaciju za uređenje prostora i za obnovu knjižnoga fonda. Obnova i adaptacija su u tijeku, a u tijeku je i "sređivanje" književnog fonda. I ocijenjeno je kako znatan broj knjiga ne zadovoljava zacrtane kriterije (valjda nisu pisane na novoutemeljenom bosanskom jeziku), ne vrijede prostora koji zauzimaju i završile su u kontejnerima.
No, bugojanski dječaci i djevojčice, te brojni Bugojanci koji svoj kruh nasušni svakodnevno traže po kontejnerima, brzo su se snašli i u petak i subotu, prije nego što su knjige skupa s drugim otpadom završile na bugojanskom smetištu, pokupili su ih iz kontejnera i krenuli u prodaju. A samo u jednom kontejneru, onom kod kulturno-sportskog centra, kako tvrdi naš izvor, bilo je više od pet stotina bačenih knjiga.
Knjiga u prodaji (recimo Povijest Hrvata I.) košta jednu ili ako se posreći dvije konvertibilne marke. Na sreću, kupaca ima, jer znatan broj od predratnih šesnaest tisuća Hrvata se vratio (mislili su) u svoje Bugojno, a nisu rijetki ni kupci bošnjačke nacionalnosti koji knjigu cijene po sadržaju i kvaliteti, po imenu i prezimenu, a ne po nacionalnosti autora ili jeziku i pismu na kojemu je pisana.
I zahvaljujući spomenutoj djeci i sretnim (bar ta dva dana) bugojanskim siromasima, znatan broj knjiga je spašen i mjesta će naći u privatnim, kad već za njih mjesta nema u Gradskoj knjižnici. A naziv Gradska (knjižnica) podrazumijeva pripadanje svim građanima bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Na žalost, čini se, da to nije slučaj i u Bugojnu.
No, treba reći, da zahvaljujući sretnim okolnostima, bugojanskim mališanima i pretraživačima kontejnera, znatan broj knjiga neće doživjeti sudbinu kao u Kambodži 1975. godine kada je vlast Crvenih Kmera, na čelu sa diktatorom Pol Potom proglasili nultu godinu, i uz mnoga druga zla, spalili sve knjige i krenuli, od početka, u povijest.
Od 1993. godine, kao paradigma Pol Potu, krenuo je i dugo vremena u Bugojnu svemoćni Dževad Mlaćo, a evo njegovih "crveni kmeri", ne spaljuju ali u kontejnere bacaju knjige koje nisu na bosanskom jeziku i tako daju svoj doprinos povijesti koja je, eto, i u Bugojnu odnedavno počela.