provodadžije iliti provajderi iliti serveri iliti kako god se to zvalo ( nemojte me hvatati za riječi, ja ne znam, ja još nisam sasvim naučila ni razliku između hardvera i softvera ili tvrdog i mekog...ali trudim se.. ) ....
svi oni, ili barem jedan od njih uporno priječi moja nastojanja da vas sve posjetim, a pritom i komentiram, dragi moji srodnici u blogu.
nije to fer, nije to pošteno, toliko bih vam toga željela napisati , toliko puta samu sebe iznenadim kako mi riječi izviru kao reakcija na neki vaš tekst, i stvarno bih to željela podijeliti s vama ...
a ne daju mi.
dodam jedan, možda dva komentara, a onda stop!
paraliza totalna.
i ni pod razno dalje ne da mi ni slovca zucnuti s vama.
a to mi se nekako baš ne sviđa.
gdje je onda svrha mog blogiranja?
jer ja sam željela čuti kako dišu srodne duše. i one koje su to malo manje.
htjela sam se podijeliti, ali da nešto dobijem i zauzvrat.
( no, znam da sam ego, hvala na spominjanju dragome mom prijatelju, ali nekad moram biti, ne mogu stalno davati bez želje za povratom...još sam na prvim stepenicama.. )
ovako je kao da riječi šaljem u zid.
izgovaram monolog.
ma nisu papir i olovka tako loša stvar, ali to sam radila u pubertetskoj depresiji, više mi to ne treba, prerasla sam ta adolescentska kukumačenja i ono : « kako me nitko ne razumije, samo papir bijeli....».
sad više volim ovu wordovu bijelu stranicu, za koju ne moram kupiti marku da bih ju poslala i ne moram napisati adresu da bih bila sigurna da će je odredište prihvatiti.
nema marke, nema adrese, nema stričeka poštara .... svi ste pozvani.
dobrodošli.
i bez brige, čitam vas, ma koliko vam malo ili ništa napisala.
nisam to ja.
oni su.
ne daju mi.
no spookie vas i dalje voli.
Post je objavljen 27.07.2005. u 13:42 sati.