Šta trebamo u životu?
postoje 4 osnovne ljudske potrebe barem sam tako učio na psihologiji.
Potreba da živimo je naša fizička potreba: hrana, odjeća, zdravlje,...itd.
Potreba da volimo je naša socijalna potreba: osjećaj pripadanja drugim ljudima, povezanosti, da volimo i da budemo voljeni,...itd).
Potreba da učimo je mentalna potreba: razvoj i usavršavanje,...itd.
Potreba da ostavimo baštinu za sobom je naša duhovna potreba: osjećanje smisla, ravnoteža, doprinos zajednici, ciljevi,...itd.
Kao što se vidi iz priloženog da bi ljudsko biće živjelo kvalitetan i ispunjen život treba ispunjavati sve svoje potrebe.
Da naglasim: SVE.
Ovdje ću se obratiti svim nižim bićima koja se prepoznaju, bila ta bića muškog ili ženskog roda. Prepoznaju se kao kokoši i pičkice.
Kokoši i pičkice su osobe koje sve svoje vrijeme posvećuju ispunjenju jedne jedine potrebe: fizičke. Naravno to je zato što je stalnim ispiranjem mozga takve osobe lako uvjeriti da je to jedini smisao života. Nije smisao života platiti 100 kuna za neku knjigu koju treba pročitati i nešto naučiti iz nje, smisao je kupiti za tih 100 kuna neku krpicu. Nije smisao života pokloniti nekome nepoznatom osmjeh, smisao je tračati šta drugi misle o meni. Nije smisao života voljeti, smisao je biti voljen. Nije smisao života davati sreću svima, nego samo sebi (mojoj djeci, mom mužu, mojoj ženi).
To je mentalni sklop kokoši i pičkica.
Lako ih je prepoznati.
Ispunjavaju fizičku potrebu maksimalno moguće nadajući se da će tako popuniti praznine u životu. Često govore da se osjećaju prazno i da ih shopping ne veseli kao nekada.
Imaju svoje društvo istomišljenika s kojima ispunjavaju socijalnu potrebu, ali nemaju povjerenja u njih - žele biti voljeni ali ne žele voljeti.
Potreba za učenjem je sasvim umrla kod tih osoba, često se prepoznaju po rečenici: "Nakon srednje (faksa) nisam pročitao(la) niti jednu knjigu". Naravno ovu potrebu su pokušali nadomjestiti kupnjom cijele biblioteke jutarnjeg i Večernjeg ali nisu pročitali niti pola stranice.
Duhovnu potrebu ispunjavaju tako da eventualno kupuju hrvatsko. Ako ne kupuju hrvatsko imaju stotine opravdanja (kvaliteta, cijena, bla, bla). Uobičajeno podnose svoje susjede ali ih najrađe ne bi imali.
Ako ste se prepoznali u ovom tekstu žao mi je, ali samo odlučujete o svojoj sudbini. Napravite ono što će najteže pasti, to je put ka razvoju:
- pozdravite susjeda
- pročitajte knjigu (slikovnicu)
- nasmješite se vozaču koji vas izgura sa ceste (bakici koja vas gurne s vrata tramvaja/autobusa)
- kupite još jednu krpicu
Sami odlučite šta je od ovoga za vas najteže. Meni je najteže kupiti još jednu krpicu.
Post je objavljen 27.07.2005. u 13:29 sati.