I
Anto je možda na trenutak, ali samo na trenutak oklijevao, nitko to nije mogao primijetiti, ni suhonjavi monter Špišić koji je uvijek na sve budno motrio svojim velikim buljavim kom, ni sindikalni povjerenik Himzo, a onda je stavio svoj potpis podno nečitko fotokopirane izjave. U njegovoj firmi Sporogradnja u stečaju napokon su im pristali isplatili dio plaća za prošlu godinu. Bilo je uzmi ili ostavi. Bolje vrabac u ruci, nego golub na krovu, pomislio je Anto i otišao do blagajne. U birtiji je potapšao Peru poštara o plećima i rekao: Pero, ima da ovog ljeta nosiš samo razglednice s mora!, i u to ime okrenuo jednu rundu.
II
Idemo na more, objavi obitelji kad je stigao doma. Rečeno, učinjeno. Potrpao ih je u auto i eno ih već veselo drndaju prema moru. Kako bi izbjegao skupe cestarine i gužve na autocestama, strpljivo je starim golfom vijugao iza jednog kamiona. U retrovizoru je promatrao svoje djevojčice. Nabile su nos na bočno staklo i promatrale kako promiče krajobraz.
- Tata, tata eno Bigla! – povikala je mala Ana Marija
- Nije Bigl srećo, to je kobila
- Tata, tata eno Bigl skočio na kobilu
- Nije to Bigl dušo, to je magarac - pojašnjavao je strpljivo Anto. Njegova žena Ruža samo je šutjela i gledala kroz prozor. Oblaci su bili nalik ovčicama koje preskaču jedna drugu i ona zadrijema.
- Tata, a zašto mi ne udomimo malog Bigla? – upita starija kćer Lidija
- Zato, sine, jer meni neće ker ukuću. Keru nije mjesto ukući. Mi smo fini ljudi.
- Mama i tata od Zrinke su fini ljudi, a udomili su ranjenog Bigla i živi s njima na Pantovčaku, oni...
- Slušaj sine, nemoj mi Hafnere odi spominjat.. - drekne Anto i probudi Ružu
- Šuti Lidija, okrenu se majka prema Lidiji, očeš da ti oca opet spopade? Dok tvoj otac pet godina borio, Zrinkin tata se bogatio i...
- Ružo... prekini i spavaj – prosikće Anto i Ruža smjesta umukne. Zagleda se negdje u daljinu ko zečica u mirno jutro te zadrijema. Anto upali radio. Unutra je godinu dana bila zaglavljena Škorina kazeta pa su cijelim putem slušali samo to. Lidija se vrpoljila, grizla kožicu na prstu a onda upitala: A zašto im lome noge?
Ufff, prkosna je mala, pomisli Anto, na svoju je materu. Tjera svoje. Mora njena bit zadnja. Šta da joj veli zašto im lome noge? Ne bi malena to razumila. Kako da joj objasni da strike u bijelom to rade za dobrobit svih nas? Da su obećali operaciju u Švicarskoj za malu Zdenku ako tata potpiše neke papire. Hrpu papira je morao potpisati jer operacija stoji 40 000 eura koje on nema. Nudio mu je Zrinkin otac te pare, ali Anto nije htio ni ćut. Nema tih para koje bi ja od njega uzeo, govorio je.., a onda su mu strike u bijelom šapnuli da možda postoji jedna mogućnost, ali da mora potpisati neke papire. I on je potpisao. Uvjeravali su ga da je to jedini način da se pomogne Zdenki. Zdenka je njegova najstarija kćer iz prvog braka. Žena ga je napustila dok se on lomio po birtijama i ostavila mu Zdenku. Svašta je lomio u životu; tuđe ruke i glave, slomio je i Jugoslaviju, a di nebi strike u bijelom polomile nogu nekom keru.
III
Herr Büglemeier dugo bi nakon doručka stajao pred ogledalom i svilenim koncem čistio svoje blještave keramičke zube, začešljavao kosu preko ćele, štuckao brk i mazao se svakakvim kremama. Zatim bi obukao šarenu havajsku košulju, stavio na glavu slamnati šešir, ponio kameru i frižider, izašao iz bungalova i uputio se na plažu.
- Gutentag - pozdravljao je pritom i podizao desnom rukom. Gutentag, pozdravi i Antu koji se s Ružom i djeco spuštao na plažu. Anto se lecne i podigne obrvu.
- Šta ovaj oće? – upita Ružu
- A otkud bi ja znala- slegne ramenima Ruža i zagleda se u pučinu. A na pučini su valovi veselo preskakivali jedni druge poput jarića i njoj se prispava. Zijevne. Zijevne i Anto te zalegne u hladovinu da malo pridrijema.
IV
Na plaži su Lidija i Ana upoznale maloga Maksa. Maks je nosio debele naočale, imao je sve petice u školi, sve je znao i što je najvažnije, htio je sa djevojčicama u pješčaniku peči kolače od blata.
Dok su se oni bezbrižno igrali, Anto je dremuckao u hladovini ispod hrpe novina koje je nakupovao na kiosku. Činile mu se nekako teške zadnje vrijeme. Njihovo olovo uvlačilo mu se u prste, ulazilo mu u krv dolazilo u mozak i otežavalo mu misli. Možda je to zbog godišnjeg. Napokon se, opuštam nakon svih tih godina. I on zaspi u dubokoj hladovini borovine. Usnio je velikog bijelog morskog psa kako krstari uz obalu Jadrana i cereka mu se škripeći onim svojim ogromim zubima. Anto je stajao na obali i bezuspješno pokušavao upozoriti ljude u pličaku no nisu ga čuli i morski pas ih je samo gutao pik pik pik, jednog po jednog, poput Pacmana iz starih video igrica, kao što je i on gutao Xanaxe. Sanjao je kako je dobio dobar posao. Provodi turiste kroz minska polja. I stoji on tako na jednoj čuki, svud uokolo mine i ne može naći ceduljicu s shemom. A mogao se zakleti da ju je stavio u džep s cigaretama. Turisti su već pomalo nervozni. Podsjećaju ga što piše na prospektu izleta: posjet minskom polju, pa ručak, a on samo stoji i prekapa po džepovima dok sunce nemilice prži. Pali mu tintaru. Zove ga šef na mobitel. Dere se na njega. Psuje mu sve najmilije. Prijeti. Skida mu pola plaće. Zatim usni kako stoji ispred Caritasa. Časne su mu dale neki veliki, težak kaput. Jedva je hodao u njemu. Odnekud se stvori gomila gnjevnih ljudi uhvati ga. Iz džepa mu izvukoše nekakav dnevnik. Pedofil!, vikne netko. Ama ljudi, kakav pedofil?, uzruja se Anto, nije ovo moje. Na jednom prozoru ugleda debelu kako se cereka baš kao i onaj morski pas. Osjećao se bespomoćno. Debela mu mahne rukom i on se pretvori u malenog dječačića u tirolskim lederhozicama. Osjećao se glupo i posramljeno. Buci buci, reče debela i uštipne ga obraz. Tutne mu u ruku kruh sa svinjskom masti i crvenom paprikom, uvrne mu uho i odvede na neku plažu. A tamo je sve bilo puno pedofila. Nosili su kamere i priručne frižidere. Jedan mu je prišao i rekao da će ga uslikati, a ako neće da će mu onda zamrznuti pišu u frižideru.
Anto krikne i probudi se obliven znojem. Ugleda herr Büglemeierov topli pogled pun razumijevanja. Ta kako i ne bi kad je '45. herr Büglemeier kao pripadnik hitlerjungenda zaustavljao panzerfaustima Eisenhowerove tenkove u Francuskoj.
Čudan neki tip, pomisli Anto. Nekako fin. Uglađen. Ko kurjak u jagnječoj koži. A onda spazi kameru pokraj priručnog frižidera. Ujjj strese se Anto moram pripaziti na ovoga. Promatrao ga je nekoliko dana škiljeći preko novina i njegovo ponašanje i ono je sve više i više je počelo pobuđivati sumnju. Uskoro je svaki njegov pokret doslovce vrištao neskrivenom krivicom. Kako je hodao, kako je lizao sladoled, kako se smijao i u kome pravcu je usmjeravao svoju kameru: u zalazak sunca, u galebove, brodove, uvijek su tu negdje tik uz sam uz rub kadra bila nečija djeca. Jednom kada su im se oči susrele u prolazu i Anti bješe sve jasno.
- Oči ne lažu Ružo... - pojašnjavao je do dugo u noć svojoj ženi - tako je bilo i kad smo upali u ono selo. Nismo mi, nismo mi vikali su. Ma šta niste, bam!, u oči me gledaj kad ti govorim, žbam! Zapamti Ružo, oči nikad ne lažu! - I Anto naloži Ruži da budno motri na herr Büglemeiera kad je u blizini djece. I Ruža je bez pogovora budno motrila. Vjetar je polagano okretao stranice knjige na Büglemeierovom krilu i to je podsjeti na teliće kako izlaze iz štale jedan po jedan te ona zaspe.
V
Lidija je već drugi dan su iščekivala Maksa u pješčaniku no on nikako nije dolazio. Lidija primi malu Anu Mariju za ruku i pođu ga potražiti u plićaku kod tobogana. Nije ga bilo. Nije ga bilo kod ping pong stolova niti kod minigolfa. Našle su ga na klupici u parku.
- Pa dobro gdje si ti po cijele dane ?!?! – izgrdi ga Lidija – A naši kolači od blata?
- Igram šah s herr Büglemeierom. Vidi! - i pokaže joj bogato izrezbarenu šahovsku garnituru - vidi što mi je kupio!
- Pih, kakvo smiješno ime - frkne Lidija.
- Da li si ti Bigl? – upita ga mala Ana Marija
- Bist du Bigl? – prevede Max – Hund?
- Nein dass ist nur meine familienname. Warum junge frau interessiere? – upita herr Büglemeier. Maks mu objasni kako Ana Marija i Lidija žele usvojiti Bigla, a kako im otac to ne dopušta.
- Ah sehr interesant- zamisli se herr Büglemeierom. Kakve krasne djevojčice, pomisli i sjeti se svojih voljenih unučica. Od kad ih nije vidio? Pa ima već dvije godine od kad je njegova snaha pokupila malene i otišla nazad u napustivši onu propalicu od njegova sina. Od kad mu je ostavio fabriku sve je pošlo nizbrdo. Unučice bi sada bile otprilike njihovih godina. Suza se skotrlja niz njegovo obraz i on okrene glavu. Pogled mu pade na štand i na jednu rozu majcu sa likom Snoopya. Ta zar Snoopy nije bigl?
- Ich habe idea! – usklikne herr Büglemeier i pojede Maxu konja.
VI
Anto se po ko zna koji put tog ljeta probudio u znoju. Sanjao je kako ga ispituju radi nekih pizdarija u Osijeku. Ajte se vi fino dogovorite, rekao im je, gdje sam ja bio u isto vrijeme mogo bit... Il' u Osijeku ili u Gospiću il u...
- Tata tata vidi, vidi - veselo je cvrkutala Ana Marija - sad i ja imam svog Bigla!
- Odakle ti to – zabrunda Anto i otare lijevo oko od krmelja.
- Kupio joj.... herr Büglemeier…- reče zajedljivo Lidija i pokaže prstom na njega. Ista majka pomisli u prvi mah Anto, no onda je otvorio i drugo oko i ugledao kako mu Büglemeier iz svog ligeštula veselo odmahuje rukom. Antu kao da je iznenada pogodila vodena bomba izbačena iz kanadera u niskom letu. Ne !!, jauknuo je, Ne i moje dijete ! Usprkos hladnom tušu osjeti strašnu vrućinu. Svud oko njega, baš kao u one dane, gorjela je borovina.
VII
Te večeri dok je skriven iza rascvalog oleandera čekao u mraku ispred Büglemeierovog apartmana, dok su mu se dlanovi znojili oko teškog telefonskog kabla, palo mu je na pamet kako su ti usrani Biglovi u stvari u Božjoj milosti. Njima se za dobrobit čovječanstva lomi samo jedna koščica, a on će, evo u ime iste stvari morat polomit njih 206. Toliko ih se, veli Tarik, nalazi u ljudskom tijelu.
Post je objavljen 27.07.2005. u 05:49 sati.