I nakon dugo razmišljala odlučih otići ovu nedjelju u katedralu i nakon uobičajenog kašnjenja sexy prijateljice (ali ovaj put od samo 15 min) i jedva nađenog parkinga došli smo skroz uspuhane u katedralu. Ali tamo navečer u 7 ne samo da nije bilo mise, nego je bila i zaključana. Iako razočarani nismo htjeli odustati nego smo šprint do Crkve Svetog Marka. Skroz uspuhani došli smo do gore, kad ono i ona zaključana.
A grad pun turista koji se slikaju sa jedne strane crkve, pa sa druge, pa sa treće, ali ni oni ne mogu unutra.
Pa što se događa ovom gradu? Čak su ti i vrata crkve nedjeljom zatvorena.
Je li to strah naših dragih svećenika da nećemo ukrasti neku hostiju ili su i oni otišli na kolektivni godišnji, pa su svoje radno mjesto zatvorili? Pa ako može papa ići na godišnji, mogu i svećenici, zar ne?
A što je s tim da ti je možda ponekad zbilja potrebna crkva, neko mjesto gdje ćeš se isplakati, olakšati dušu, pomoliti ili jednostavno samo sjediti?
Kakav je osjećaj kad ti je jedno takvo utočište zatvoreno? Pa u meksičkim sapunicama crkve su uvijek otvorene i kad god neka dobrica zvana Maria Luis ili slično ima slomljeno srce ode u crkvu, pomoli se i za 100 nastavaka sve bude dobro.
Prošla su vremena kada su crkve bile otvorene 24 sata na dan. Dolazi vrijeme kada ćemo se morati za misu naručivati kao i za zubara. Nazvat ćemo i reći, ja bi se došla pomoliti u nedjelju od 7-8, a svećenik će na to reći, čekajte pogledat ću da li ima mjesta, i pokušat će se s nama nagoditi za neki drugi termin.
Eto kuda ide ovaj grad i ovaj svijet.
Post je objavljen 27.07.2005. u 09:45 sati.