Trajalo je dugo, punu godinu i pol... teret je bio težak, a osijećaj strašan.
Nemir, tjeskoba, ljubomora, želja za osvetom...toliko vremena taj osiječaj pratio me na svakom koraku, kamo god ja, tu je i on...
A ja?! Nisam znala kako da ga se riješim.
U početku je postojala nada da je to trenutačno rješenje. Ali kako je vrijeme prolazilo, osiječaj nije nestajao...samo je rastao!!! Moje misli su ga aktivno reproducirale.
Možda je bilo trenutaka kada je osiječaj počeo tinjati u najboljoj namjeri da nestane... i onda sam GA slučajno srela i uvijek kretala ispočetka.
A on?! On je znao koliko boli, i sam je to prošao, ne samnom, puno prije. Znao je i uživao.
Nakon godine dana znala sam da je vrijeme da stanem na noge, da krenem dalje i pogledam prema gore. Koliko god sam ja to odgađala došlo je vrijeme da se suočim s istinom, s svojim največim strahom i jednostavno odem od svega. Da ga jednostavno pustim da ostane tamo gdje mu je i mjesto...u mojoj prošlosti, da mu oprostim i da oprostim samoj sebi što sam ga toliko dugo držala.
Oslobođen tereta čovjek može krenuti dalje uz obnovljen osijećaj mira. Um je čudesno oruđe jer može pohranjivati informacije koje je kasnije moguće ponovno ispitivati. Negativno sijećanje moguće je promjeniti opraštanjem toj osobi i opraštanjem samom sebi zbog ustrajanja na toj povrijeđenosti. Okolnosti, naravno, nije moguće izmjeniti, no moguće je promjeniti način razmišljanja.
Otkrila sam da stvarno nema potrebe toliko dugo zidati zid prema osobi koja nas povrijedi jer onda zaboravljamo da smo digli zidove i za druge... mi nemožemno do nikoga a niti tko može do nas. Iz iskustva znam da to sve dovede do emotivnog dna, do osiječaja manje vrijednosti kojeg je kasnije teško ponovno sagraditi....ja još uvijek gradim....
«Onaj koji ne može oprostiti drugima ruši most koji i sam mora prijeći; jer svaki čovjek ima potrebu za tim da mu bude oprošteno.»
Lord Herbert
Post je objavljen 27.07.2005. u 13:07 sati.