Danas dok sam hvatala boju na Ičićima i dok sam sa Sanjom slušala onu fuuuuuul dobru stvar I can't wait for the weekend to begin na discmanu, čula sam kako Despa sa strane priča s Kristinom o onom filmu iz 50-tih ili kojih godina Zameo ih vjetar. I dobro, šta, to ne bi bilo ništa čudno da ja noć prije nisam sanjala kako dolazim u videoklub i u rukama držim upravo taj film. Kužite, kakve su šanse da ja sanjam taj film i odmah taj dan Despa ga spomene, a inače nikad do sada nismo komentirale taj film, niti ga je itko spominjao. Je to ono deja vu(valjda se tako piše)? Ma koji bog je to uopće? Kako je moguće da nešto čuješ ili vidiš i siguran si da si to već negdje vidio ili čuo? Je to ima veze s prošlim životima, ili tak neš? Ja sam poduzela još prije malo istraživanje o tome i ispostavilo se po nekakvom tibetanskom horoskopu da sam ja u prošlom životu živjela u 16.stoljeću i imagine da sam bila nekakva siromašna švelja s brdom dječice i kao da sam živjela u Brazilu i nisam se od tamo micala cijeli život. Jebeš tibetanski horoskop! Kako seru. Dat ću im ja švelju, a ja se već ponadala da će mi doć da sam bila neka veri fejms prsn. Jeah.
Joj, fak, evo sad se sjetih. Moram sutra otić do ove jedne frendice doma. Došla je još pred par dana iz zemlje Njemačke i ima kuću odmah preko puta moje i mi se već jedno dobrih 5 godina pravimo da smo si jako dobre frendice, a svaki put kad dođe mi je ful tlaka ić kod nje, jer s njom nemam apsolutno nikakvih tema, a ono malo što i imam ispucam u prvih pet minuta. Ali, moram i dalje biti jako fina prema njoj, jer svako ljeto dofura nekog svog slatkog bratića, tako da ono:) A baš mi je žao što smo se tako udaljile, kao male bile smo ko prst i nokat,a vidi nas sad. Mislim, meni je drago kad ja nju vidim, jer ipak ju znam čitav život, ali takav je neugodnjak kad ja sjedim s njom i pijemo kavu i ja cijelo vrijeme moram iz nje izvlačiti riječi, jer je ful šutljiva, a kad napokon i pričamo dulje od minute, to su tako dosadne teme da je to za poludit. Ne znam, očito se pobahatila jer živi u Njemačkoj i jer ima sve najbolje krpice s kojima se meni siromahu može tu doć hvalit i očito sam joj dosadna, ali unatoč svemu tome i dalje me uporno zove na kave. Koji k me zoveš na kavu non-stop ako nemamo o čemu pričati?!! Ali, dobro, šta ćeš, šta se mora mora se, ipak smo mi «frendice». Jedva čekam 1.8. Idem nazad u Bosnu kod svog macana:) K vragu, već mi sad fali, šta će tek onda bit poslije? Ma, znate šta, ova zaljubljenost je u biti živi shit. Da.
Post je objavljen 26.07.2005. u 00:03 sati.