Kaže se da je čovik koji voli dobro pojist, dobar čovik. Volin kad ljudi guštaju u spizi. Takvi su svi oko mene. Aj većina. Ne razumin one koji jedu tek tako da pojedu nešto, čisto egzistencije radi. Bezveze. Ježin se pomisli da bi se jednog dana, kad uništimo sve, a znanost još uznapreduje, mogli hranit tableticama. Bljak. Ok, ima onih koji ne vole određenu vrstu spize. Ta san! Do prije par godina nisan jela pola toga, još uvik ne jeden sve, vjerojatno nikad ni neću. Ali živin u uvjerenju da svak mora volit jest bar nešto. Mora imat spizu za "koju bi ubija". Ja bi ubila za prstace. Mljac. Na njima san odrasla, valjda zato i jesan slatkorana. Kaže majka da bi oca uvik pitala jel ponija čekić i masku kad bi iša na more. Tek tako da znan. U zadnjih 10 godina prstace san jela jednom. Još uvik me ne napušta opsjednutost njima.
Dvi, tri šake prstaca. Na buzaru. I koja feta blidog mekog friškog kruva. Uf, prodala bi s(v)e!
Post je objavljen 24.07.2005. u 20:16 sati.