Jučer oko 15 i 30 malo prilegnem..i računam si..aha,do 17 i 30 spavam..to bi mi trebalo biti čisto dovoljno da malo ubijem oko prije noćne,da mogu koliko toliko preživjeti do jutra.
Taman se ušuškam,namjestim kad zvrrrr...onaj prodorni zvuk mog zvona na vratima.
Pokrijem se po glavi ali opet..zvrrrrrrrrrrrr,sad još duže...A ništa,ustanem,provirim kroz špijunku i ugledam 2 zgodna frajera,nešto šuškaju,cerekaju se...Hm,da otvorim ili ne?
Istina,sama sam kod kuće,i istina,nisam se već dugo ali dvojica,,bila bi mi previše..
A dobro,što je tu je..
Onako sva raskuštrana otvorim i..jooj,pa to su dečki iz Gorenja.Jučer sam kupila zamrzivač i skroz zaboravila da su ga rekli donijeti oko16..Ajde,unesu ga,zahvalim se ,oni odu ,,i šta sad..
..razbudila sam se,nema više spavanja..skuham si nesicu,zapalim cigaretu i tako sam meditirala do pola 6...
18 i 40..dolazim na posao a kolegica s vrata viče-pa gdje si ti dosad?
ma nemoj,molim te,pa ja radim od 7..i ovako sam došla ranije..
Ma znam da joj je prekipilo 12 sati a šta ću joj ja..
Ajde,presvučem se u svoju plavu uniformu,potrpam u džepove sve rekvizite,iako znam da ću bar nešto zaboraviti..i ajmo,u nove radne pobjede.
Primim na znanje sve što se događalo s tim malim golupčićima taj dan i trk s kolegicom u pušionu,to je naš najdraži kutak gdje se odmah bacimo na tračanje..
Al ne možeš ti ni podimiti kak spada,već plaču,zovu..
Potrpam ove veće hahare u kadu,podijelim im terapiju i spakiram u krpe.Mole me jel smiju gledati TV bar do 22..Ajd šta ću s njima,nek gledaju,ne smiješ se djeci zamjeriti..al do 22 i ni minute duže..
Sad se mogu posvetiti malom anđelu iz prvog boksa koji je već najavio da je gladan ...
Mislim si,pa kud si se baš sad morao probuditi....a nekako sva bezvoljna..imam pms već danima..ništa mi se ne da....na brzinu mu spremim bočicu i u sebi mu opsujem tatu,ne smijem naglas,još će me reći mami pa ću nadrapati,haha....
uđem u box a on se ukakao..pa jesi baš sad morao..ajd,operem ga presvučem i stavim u krilo..
Ljudi moji....kad sam ga pogledala,oduzela sam se..kako me samo gledao svojim velikim okruglim plavim okicama...mogao si me krpom pokupit koliko sam se topila...
Ja mu tepam a on se glasno smije kao veliki a ne kao da mu je tek četiri mjeseca.
Taj mali muškić od 5,5 kila me potpuno osvojio i jedva čekam da ga opet vidim...
Ne mogu vam opisati kako te ta mala bića znaju oraspoložiti..kad počnu gugutati i pričati nekim svojim jezikom..o buci-buci,slatko moje malo...
Ma kad ti malo bespomoćno biće pokloni osmijeh...cijeli svijet je tvoj.. to nema cijene...
Post je objavljen 24.07.2005. u 13:54 sati.