Mi u suštini nikad nismo bili dobri... Znali smo se preko nekih ljudi, družili se s istim osobama, ali to je bilo sve. Dva svijeta - najblaže rečeno. Najveći dio naših, kao dobrih odnosa se svodio na meni jedno veoma drago biće, koje je njemu bilo manje više sav svijet... njegov brat, pogotovo nakon gubitka majke i svega što dolazi kroz period nakon...
Bilo je to zanimljivo biće, bar pet godina mlađe od nas ostalih iz stare klape. Uvijek je bio tu kao oličenje smotanosti i dječije otkačenosti. Jedan od onih očitih primjera ”potkožne bolesti”, ljudi koji ti se vremenom uvuku pod kožu, a da toga ni ne postaneš svjestan dok se to ne dogodi...
Davno sam se odselio iz starog naselja, zadnje što sam čuo da je njegov brat, tokom srednje škole morao na pretrage, valjda je bio bolestan... vremenom, ispostavilo se da je imao rak... Hemoterapija i pokušaj borbe protiv raka su pravili pravu dramu u toj porodici...
Prvo je došao gubitak kose, lagano nestajanje zdrave boje i dobijanje onog ”mrtvačkog” blijedog lica, gubitak jedne noge i planina očaja porodice - ali on se nije predavao. Ponekad bi se čuli telefonom... nikad nismo bili posebno bliski, ali uvijek je i meni i njemu bilo drago popričati o nečemu što nikom živom nije bitno, ali eto...
Čuo sam da je rekao da bi želio da me vidi da se ispričamo, par dana nakon toga sam čuo da je otišao... ja nisam baš neki vjernik. Moj pojam vjere se ne uklapa ni u jedan od kalupa hrišćanstvaili islama ili bilo čeg drugog - ali znam da ima nešto iza. Nadam se da je sad sa majkom u Raju, Dženetu, Velikim pašnjacima... gdje god to bilo...
Sjedim u autobusu za Banja Luku... i on je tu. Pogledamo se ispod oka, pozdravimo u prolazu... Autobus se zaustavlja, izlazim... nemamo šta da kažemo jedan drugom - jedina spona našeg poznanstva je otišla na, nadam se, bolju stranu...