Mnogim je ženama teže nego prijašnjih godina jer više ne dobivaju posao zbog konkurencije žena iz istočnoeuropskih, afričkih i južnoameričkih država. To bi mogao biti sažeti opis muka žena iz Istre koje odlaze noćnim autobusima na nezakonit posao u sjevernu Italiju. Ima ih i iz Dalmacije, Zagreba i drugih krajeva, ali autobusi sa ženama iz Istre postali su ikone toga teškog, riskantnog i nerijetko ponižavajućeg posla.
Naravno, nitko ne može znati točno koliko naših žena brine o starijim i nemoćnim osobama. Po autobusnim linijama specijaliziranima za tu posebnu vrstu "ekonomskog turizma" i nekim drugim pokazateljima, računa se da ih je između osam i deset tisuća stalnih. Prijašnjih godina bilo ih je znatno više ali, naravno, ne zato jer se bolje živi, nego zato jer su mnoge izgubile i takav posao. Razgovarali smo s dvjema nevoljnima ženama. Nikoga ne mora čuditi što ne žele da im otkrijemo identitet.
- Kao Boga te molin da u novine ne bi stavija moje ime da ne ostanen prez dela - rekla je znanica, 60-godišnja umirovljenica N. F. iz Pule koja već desetak godina radi u Trstu. - Svaki dan je sve teže zač nan Ukrajinke, Poljakinje, Rumunjke, Srbijanke i žene z drugih država uzimlju delo i delaju za 15-20 eura na dan. Hrvatice i Slovenke stešo su najbrojnije zač su najbolje za delati! Ja čuvan jenu nepomičnu staricu i dobivan 40 eura na dan, jisti i spati. Svejeno se osjećan kao šćava aš ne moren pojti u grad... Po cile dane i noći san u kući, kuhan, peren i čuvan staricu. I tako svaki misec po 15 dan za 600 eura. To je, povidaju, med i mliko, zač nike naše žene ufende i tuču! M. L., umirovljenica iz Labina, radi s prijateljicom u Veneciji i za dva tjedna rada dobiva 500 eura, smještaj i hranu: - Prijateljice se ponekad šale na moj račun i kažu da moram biti sretna što radim u najljepšem gradu na svijetu. Grad je lijep, ali ja radim noću, a danju spavam. Rijetko kada izlazim, a Veneciju bolje pogledam tek kad se vratim kući i kada ponovno dođem na posao. To je tažak život jer smo odvojene od obitelji, a nemamo plaćeno ni zdravstveno niti mirovinsko osiguranje. Meni nije problem jer sam osigurana u Hrvatskoj, ali moje znanice, osobito mlade, nemaju ni jedno ni drugo i žive u strahu.(Armando Černjul)
Post je objavljen 22.07.2005. u 11:09 sati.