Ne volim ljubav...Svijet bi bio puno jednostavniji bez nje...
U svakom slučaju,moj bi život bio puno jednostavniji bez nje...
I bio je...prije njega...
Prilično dobar osjećaj...kada ne postoji taj dečko koji bi ti natjerao suze na oči...kada ne buljiš satima u mobitel čekajući njegovu poruku...kada ne moraš razmišljati o svojim postupcima pazeći da netko ne bi bio povrijeđen ili ljubomoran...
Bez odgovornosti...ljubomore...tuge...i svega ostalog što dobiješ u paketu s tom "savršenom" ljubavlju...
I zato sam ja odbijala sve pakete koji su mi sličili na moguću "ljubav", ali kuja me prevarila...
Upetljala se u jednu od mojih neobaveznih avanturica, zavrtila mi glavom, iako sam se ja opirala svim snagama, pokazala mi sva čuda koja može napraviti i ja...kao i svi...nisam mogla odoljeti...
Mislila sam se malo poigrati s njom, a kad mi dosadi okrenuti leđa i nestati...kao što sam uvijek radila...
Prekasno sam shvatila da s njom ne ide tako...
Umorna od borbe, odbijanja, igrica, avantura i traženja nečega što nisam mogla naći prepustila sam se...I tako ja već godinu dana...u okovima...
Ali još se ja borim...
Ponekad je prekrasno...ponekad mislim da mi je potreban samo on, da su zrak, voda i hrana samo suvišne stvari...
A onda se ponovo probudi ona stara ja...koja ne može biti vezana...ničime...
Rekao mi je jednom što su mu govorili od meni kad smo tek završili skupa...
"Bježi od nje što prije možeš...prije nego što se zaljubiš...Sjebat će te...Jedan dan će te voljeti najviše na svijetu, a sutra će nestati...Nemoj da skuži da si totalno lud za njom, jer ćeš je u tom trenutku izgubiti..."
Nisu mu lagali...Bila sam takva...još sam uvijek...
Samo mi se zločesta gospođica Ljubav neprekidno petlja u planove...
Toliko puta poželim otići...Ali ona je stala na vrata i ne pokazuje nikakve znakove da se uskoro namjerava maknuti...
I pustiti me da živim kao prije...slobodna...potpuno...
Nemojte me krivo shvatiti, ne osjećam se ja u svojoj vezi kao u zatvoru...
Dapače, uvijek sam je doživljavala prilično slobodno...
Da nisam radila neke stvari koje jesam, sigurno više ne bi bila s njim... Davno bi puknula i napravila ono što sam radila prije... Nestala... bez objašnjenja...
I iako me on sam ne sputava toliko, ne mogu podnijeti činjenicu da ne mogu otići kada poželim...
Zbog sebe... jer sam pala na glupe fore koje Ljubav prodaje svima na svijetu i koje sam toliko puta prije raskrinkala...
Ponekad osjetim kao da se gušim... kao da je moj život stao kada sam upoznala njega...
Ustvari sam vjerovatno tek tada počela uistinu živjeti...
Ne znam... trebam zraka... prostora... mogućnost da ne ovisim o ničemu... i da igram po svojim pravilima...a ne po onima koje nameče neka Ljubav koja je kakti najljepši osjećaj na svijetu...
I zaista je...ali meni odmah poslije slobode...
Ima jedna pjesma... Cajka... Nisam fan, ali ova me pogodila... Ravno u sridu...