Već sam tu i tamo spomenula svoju Nežiku. Ona nam je bila susjeda dok smo živjeli Zagrebu, ali ne samo susjeda...zvala sam ju mama br.2. Vodila me svako ferje k svojima u Sloveniju i na more. Strašno sam ju voljela i kad je umrla, ostalo mi je puno lijepih uspomena na nju.
Nežika je bila fina gospođa, koja je držala do sebe i uvijek imala frizuru, kostim i obaveznu torbicu u rukama. Kad smo ja ili kasnije moj brat znali izvoditi one dječje gluposti u javnosti znala se zacrveniti, što od srama, što od smijeha.
A jednom se posebno zacrvenila :)))
Bilo je to dosta davno. Vozili smo se tramvajem kući, moja mama, Nežika i ja. Došli smo na tadašnji Trg Republike i tu smo trebali sići.
Prvo je krenula Nežika, ali se jadna nekako saplela i pljusnula na sve četiri na stanicu. Samo po sebi neugodno, ali još neugodnije kad sam ja uz bojni poklič skočila njoj na leđa i vikala : Đihaaaa, Đihaaaa, ajmo Nežika !!!
Slika za pamćenje. Ljudi ne mogu iz tramvaja niti u tramvaj jer neka fina gospođa pred vratima stoji na sve četiri, a neka šašava klinka s kečkicama joj jaše na leđima i viče uz to. Moja mama je trebala tu priskočiti, ali nije se mogla pomaknuti od smijeha. Ljudi sa stanice i u tramvaju, koliko god im se žurilo stali su i gledali nesvakidašnji prizor. Nežika se nije uspjevala podići, što od smijeha što od srama, a što od moje težine na leđima.
A ja sam samo mislila da se Nežika želi igrati konjića samnom. Pa ako je baš tramvaj i Trg Republike izabrala za to...nemam ništa protiv :)))
Post je objavljen 20.07.2005. u 09:44 sati.