Pukla sam...totalno...
Mislim, brijem da sam fakat spremna za Jankomir...
Čovječe, ove promjene vremena me ubijaju. Pet minuta pada ko iz kabla, onda zaprži... I kak onda ostat normalan... Očito mi je mozak ispario od ovog dosadnog, vrućeg, monotonog Zagreba...
Nisam čista... Danas se to totalno potvrdilo...
Popodne se idem naći do grada sa dragim na kavi i baš oko 4 gledam kak je vani oblačno. Brijem da će sigurno roknut kiša pa otvaram ormar i planiram neku zgodno ljetno-kišnu odjevnu kombinaciju... Za 5 minuta počinje lijevati ko iz kabla i šaljem poruku dragom da se nađemo pola sata kasnije jer mi se fakat neda hodat po ovom prolomu oblaka. Nakon pola sata provedenih uglavnom na trošenje vremena pred telkom kojom vladaju latinoameričke sapunice izlazim iz stana i krečem prema centru. Kišobran u torbici za svaki slučaj...
Odradila kavu u Opiumu i izlazim iz Branimir centra, a ono vani prži...
Jedva čekam da dođem doma, šiknem klimu na 18 celzijevih i nastavim tratit život ispred televizora...
Ulazim u Importane i krečem prema busu...
I tu negdje počinje moja priča...
U novčaniku imam samo jadnih 20 kuna... Mene inače novci jako žuljaju pa odlazim do kioska i tražim nešto nepotrebno na što bi ih mogla potrošit. Uzimam Ice tea breskva (iako uopće nisam žedna), zeleni Orbit i Jutarnji (da malo vidim šta se događa u svijetu)...
Bus mi odlazi pred nosom...
Drugi dolazi za 10 minuta...može se pričekat...
I tako ja stojim, čitam novine, znoj se cijedi, frizura mi u komi i tak... "Al Quaida dala ultimatum za povlačenje iz Iraka", spremaju se novi teroristički napadi, bla, bla... Razmišljam o tome kak smo mi sretni jer nas sigurno nitko neće ići napadat... Premala i prenevažna je naša Hrvatska za takvo nešto...
Dolazi bus...
Namjerno ne želim uči jer mi se neda kupovat karta pa čekam da vozač izađe pa da se prošvercam...
Čitam ja tak dalje novine kad čujem da me netko na prilično lošem engleskom pita "Sorry, when this go?"...Dižem glavu i sa izrazom lica "Ha???" govorim "I don't know.You should ask driver..."...
Čovjek promrmlja nešto nerazumljivo i odlazi do čovjeka koji stoji par metara dalje sa istim pitanjem...
Dok mu on odgovara "In 10 minutes"... snimam frajera...
Crna kosa, crne oči, jako tamnoput, ona tipična arapska faca, vidi se da nije odavde, normalno obučen, neka jadna žuta košulja, trapke i neki crni ruksak... Baš si razmišljam kak je taj završio tu kad vozač napokon izlazi i ja utrčavam u bus da uhvatim slobodno sjedalo... Još nema puno ljudi, ali rulja polako ulazi...
Pogledam kroz prozor, a ono frajer hoda simo tamo sa pljugom u ruci i neš si mumlja u bradu...
Okrečem glavu na drugu stranu i brijem si neki svoj film kad ono opet... "Excuse me, can I sit here?"
Arapski frajer pokazuje na mjesto pored mene...
"Yes"... i okrećem glavu na drugu stranu...
Frajer sjedne i ja ga malo skeniram (inače imam groznu naviku pomalo odmjeravati ljude, neznam zašto to radim, ali ono...)...
I skužim da si frajer neš mumlja u bradu na nekom trlj-brlj jeziku...
Svakih 5 sekundi podigne malo obadvije ruke i nastavlja dalje...Onak neprimjetno..
Suzdržavajući se da ne puknem od smijeha ponovo okrečem glavu...
Nakon par sekundi opet ga pogledam...A ono tip bilji u sat i kucka po njemu i dalje si neš mrmljajući u bradu...Opet malo digne ruke,pa opet pogleda na sat, pa jače stisne svoj ruksak i tak to kojih par minuta...
I onda mi je pogled odletio na njegovu ruku...na sat...Prilično velik...bijeli...sa izraženim crnim kazaljkama...a umjesto brojeva 1,2,...bla, bla 12 ono označene sekunde...5,10,15....
Moje asocijacije u tom trenutku....frajer...Arapi...Bin Laden...moli se Alahu...sat koji odbrojava sekunde...jebeni crni ruksak... i sve će nas dignut u zrak kad bus krene...
Samo mi se u par sekundi složio čitav film u glavi... Ja skroz mirna razmišljam kak je frajer ziher neki bombaš koji u toj torbi fura 5 kila eksploziva, moli se Alahu prije nego ubije sebe,mene i ostatak busa i brijem si kak ću ziher crknut jer sjedim odmah do njega i da nema nikakve šanse da preživim...
Jebemu... i najsmirenije se dignem, izađem iz busa i odšetam prema tramvaju...čekajući da za par minuta čujem eksploziju...
Uđem u tramvaj i vozim se 15 minuta duže samo zato kaj su me uhvatile neke jebene paranoje...
I sad recite da sam ja normalna... Pa stvarno...
Post je objavljen 20.07.2005. u 00:57 sati.