Pregled posta

milost, podsvijest...ili? promjena. promjena?

Citala sam knjigu koju sam si prije par tjedana ili mjeseci (ne znam vise) kupila. Ona od doktora Scotta. Citala sam je i dobra je. Izazvala je dugotrajne autotorture moga ionako preopterecenog uma, no no nije mi zao. Sto boli, kasnije cvijeta, tako nesto (u tom stilu) kaze i doktor Scott. I kaze on isto i to da su samoca i usamljenost dvije potpuno suprotne, apsolutno razlicite stvari. Samoca bi bila, po njegovom, citiram : "nemogucnost komunikacije s ljudima na bilo kojoj razini", dok je usamljenost, medutim, "nesposobnost drugog da komunicira s nama na nasoj razini svijesti". Dugo vremena mislila sam da je moj problem upravo samoca. Osjecala sam se sposobnom osjecati se usamljenom i u prostoriji ispunjenoj ljudima. No, nekako se moja definicija te samoce, to jest samog osjecaja samoce, ne podudara sa Scottovom definicijom iste. Problem nije bio u mojoj nemogucnosti komuniciranja s ljudima na bilo kojoj razini, vec nedostatak zelje. Ljudi oko mene sami po sebi nisu bili dovoljan poticaj za pobudu zelje za komunikacijom u meni, i to bas s njima samima. Trazila sam ravnopravne sebi, a rijetko sam ih pronalazila. I tada sam patila. Ali ta patnja kao da me osvijestila o sebi samoj, iako zapravo nisam znala u cemu je problem. Jedno vrijeme sam izbjegavala upustati se u komunikacijske bliskosti sa ljudima takozvanih primitivnih nazora i obzora, sto bih procijenilaonako od oka, a ponekad sam dopustala i njima samima da mi pokazu kakvi su, dakle, imala sam predrasude. Bila sam ih i svjesna, ali nisu mi smetale jer to mi je sluzilo poput nekog stita od razocaranja. Naime, isto tako mogu reci da se s nekim pojedincima, individualcima (mi smo svi individualci, dakako, ali ovo je iz moje kolekcije naziva kojima oslovljavam osobe koje su mi veoma drage, ne samo u emocionalnom vec i intelektualnom smislu) mogu sasvim normalno sporazumijeti i provesti s njima cak i visesatne razgovore o bilo cemu. I nije stvar u tome da sam narcisoidna te da prihvacam samo ono sto nije drugacije od onoga sto ja smatram ispravnim (iako se svojih nacela, naravno, drzim), a ista stvar vrijedi za ljude i njihove stavove i razmisljanja, vec je jednostavno stvar u tome da mi neciji pristup i razina duhovnog odnosno spiritualnog u njemu vise odgovara. Zelim li reci da sam superiorna u odnosu na neke druge vecine ili grupice ljudi, ili samo odredene pojedince? Ne. Ali, uvijek postoji mogucnost. Volim si tako objasnjavati taj osjecaj koji me s vremena na vrijeme tisti, a nije depresija. Ja kazem da je to usamljenost.
Kazu da je i Isus neprestano imao osjecaj frustracije jer oko njega nije bilo nikoga tko bi ga uistinu razumio. Bez obzira koliko se trudio, koliko se sirio, on nije mogao cak ni um svojih ucenika uzdici na svoju razinu. Najmudriji su ga slijedili, ali ga nisu mogli shvatiti i sva njegova ljubav nije bila dovoljna da ga oslobodi od vjecne usamljenosti.
Ponekad pozelim biti bas poput onih obicnih ljudi koji prolaze ulicom bez ikakvih znacajnih misli. Ljudi koji su jednostavni i kojima je zivot isto takav. Ne muce ih pitanja na koja sami moraju pronalaziti odgovor jer onaj koji im je ponuden ne zadovoljava njihovu zed. Ljudi koji ne zude za necim vise. Ciljeve koje jednom postave i ostvare, ne idu dalje od njih. Oni su zadovoljni. Ljudi koju uzivaju u svemu sto im se ponudi, koji se vrte u ekstazi cupkajuci u ritmu opojnih mirisa i zvukova narodnjaka. Mozda prazni i psihofizicki strojevi, ali oni su zadovoljni. Sretni?
Zao mi je ako sam upotrijebila neke pomalo sirove ili izraze koji bi nekoga mogli uvrijediti, ali to je moje videnje stvari. Razmatrala sam mnoge druge izreze koji bi vjerno prikazali bit, no ovi su jednostavno bili jedini zadovoljavajuci.

Knjiga potice na duhovni razvoj, na razvoj i podizanje do one razine koja je bliska i samome Bogu. A isto tako sa sobom nosi i upozorenje na bolnost toga procesa koji je koliko blagotvoran toliko i bolotvoran. Dakle…da bi se duhovno razvijali i rasli, moramo se istezati i posezati za vise. Jer, da bi vise imali, vise moramo i traziti i zeljeti (iako se to mozda kosi sa pojmom skromnosti, no isto tako nije uvijek dobro iti skroman, skromnost nas sprecava u sirenju jer uvjeravamo sami sebe da nam nije potrebno mnogo, dakle automatski ne zelimo niti trazimo vise, a najcesce tako nista necemo ni dobiti). Proces duhovnog razvoja nije dinamican, isto kao sto nije niti fizicki. Moze se zbiti brze ili sporije, ali nikada odjednom. I kao i fizicki, i duhovni rast boli. Popracen je patnjom. I sto je patnja veca, to je plemenitija borba. Neki su napredni pa im ostanu strije.

Hvala doktoru Scottu sto mi je pomogao da prosirim viziju sebe. Sto mi je omogucio da izadem iz vlastite koze i promatram se ocima Boga, iako je to ravno nekoj iluziji. Ali, i snovi su iluzije kroz koje nam nasa podsvijest govori, salje poruke, i tako pomaze. Zasto djeca ponekaz imaju zamisljene prijatelje? Zato sto im oni pomazu da prozive neka za njih teza razdoblja kada im je potrebna necija pomoc,moralna podrska. Neki to ne pronalaze u svojoj okolini, nekima je potrebno nesto drugacije od onoga sto im njihovi roditelji, braca i prijatelji mogu pruziti, pa njihova podsvijest u njihovom umu stvara kao neku pomocnu silu, poput protupozarnog aparata, tog nekog imaginarnog stvora ili glasic koji je tu da ih povede i pruzi im podrsku. Takozvani rasprsivac straha. To se ne dogada samo djeci. To moze obuhvatiti i starije covjecanstvo, u trenutku pojave istih situacija. Tada produkt njihove podsvijesti postaje njihov najveci prijatelj, ili njihov najveci neprijatelji.

I tu stajem jer moji kapci vise ne mogu drzati tezinu umora koji ih pritisce. I sada idem sanjati nedorecena.

Moram poceti zapisivati snove. Moc podsvijesti je vrlo mocna.
Podsvijest je moja najbolja prijateljica…

Ovaj post ce biti objavljen vjerojatno tek sutra, ali napisan je danas, to jest veceras, 18.7.
Laku noc.