Marketing
Slaven Letica - de crimes de guerre
Evo kako je inicijativa dr Slavena Letice i Andrije Hebranga o međunarodnom karakter "Oluje", što je ostalo u sjeni političkih rasprava o zločinima i potrebi skretanja pozornosti u međunarodnim krugovima na insinuacije kojima se oslobađanje hrvatskog teritorija interpretira kao planirano etničko čišćenje u kojemu je sudjelovao državni i vojni vrh, bratski dočekala prekodrinsko rasejanje:
CTEBA
Sa obzirom da u skupstini Srbije ocigledno nedostaje mogucnost za razmisljanje javno im predlazem da usvoje dekleraciju o Srebrenici:
Deklaracija tu vojnu akciju vojske Republike Srpske određuje kao savezničku
antiterorističku akciju, zasnovanu na međunarodnom pravu. Osuđuju se svi pojedinačni zločini počinjeni u akciji oslobadjanje Srebrenice , ali se mora izraziti zabrinutost zbog činjenice što se u nekim haškim optužnicama Srebrenica kvalifikuje kao udružen zločinački poduhvat s ciljem etničkog čišćenja.
Sa obzirom da u skupstini Srbije ocigledno nedostaje mogucnost za razmisljanje javno im predlazem da usvoje dekleraciju o Srebrenici:
Deklaracija tu vojnu akciju vojske Republike Srpske određuje kao savezničku
antiterorističku akciju, zasnovanu na međunarodnom pravu. Osuđuju se svi pojedinačni zločini počinjeni u akciji oslobadjanje Srebrenice , ali se mora izraziti zabrinutost zbog činjenice što se u nekim haškim optužnicama Srebrenica kvalifikuje kao udružen zločinački poduhvat s ciljem etničkog čišćenja.
Nije to prvi put da Slaven Letica slavi Antu Gotovinu u Saboru.
Evo kako nas to u Lexpresu podsjeća Envoyée spéciale, Sylvaine Pasquier, a prenosi site Ambassade de la République de Croatie
Ancien conseiller de Tudjman, Slaven Letica rejette cette hypotiche: «Il n'ira jamais a La Haye, car la logique du tribunal lui vaudrait cinquante ans de prison. Je le connais: il n'a pas commis ni ordonné» ce qu'on lui reproche. Hrvoje, l'étudiant en droit, s'insurge ŕ son tour: «Gotovina et d'autres ont défendu la patrie. Comment pourraient-ils ętre coupables de crimes de guerre?»
A napose, evo kako je Letica pisao u Globusu broj 430, iz ožujka 1999.:
Međutim, nakon otkrića novinara Željka Peratovića, objavljenog u prošlom "Globusu", da su u unutarstranačkim, hadezeovskim frakcijskim borbama u Šibeniku tijekom izbora 1993. iskorištena doslovce sva nelegalna sredstva - zlouporaba vlasti, vojske, vojne policije, televizije, časne ratne tradicije, pa i zaplašivanje građana - više u ništa nisam siguran...
Naime, iz Globusova članka, javnog svjedočenja Smiljana Reljića i naknadnog službenog priopćenja MORH-a, bjelodane su barem dvije činjenice:
PRVO: da je ministar obrane Gojko Šušak početkom 1993. imenovao i u Šibenik poslao posebno istražno povjerenstvo sa zadatkom da istraži "sigurnosno stanje u 2. satniji 72. bojne Vojne policije", tj. da istraži jesu li u vojnom pritvoru "Kuline" doista mučeni zatočenici, kako je tvrdio Mario Barišić, tadašnji zapovjednik VP u Šibeniku. Članovi istražnog povjerenstva bili su:
dr. Miroslav Tuđman (voditelj povjerenstva, u to doba ravnatelj HIS-a), Drago Krpina, Mato Laušić, Miro Međimurec i Mirko Šundov.
Po svemu sudeći, članovi Povjerenstva napravili su potpuno pogrešnu prosudbu, jer su stali na stranu onih koji su, kako se danas čini, kršili odredbe Ženevskih konvencija o postupcima s ratnim i civilnim zatvorenicima, a prosudili su protiv onih koji su težili uspostavi zakona i etičkih postupaka pravne države. Članovi Povjerenstva su za "određenu samovolju" u vojnom pritvoru "Kuline" okrivili vojne policajace Marija Barišića i Milorada Pajića, preporučivši ministru Gojku Šušku da ih odmah smijeni s dužnosti, što je ovaj i učinio.
DRUGO: sam predsjednik Tuđman saznao je sve pojedinosti o "lažnom bombardiranju Šibenika" i nasilju nad zatvorenicima u pritvoru "Kuline" već 26. travnja 1993., kad je na razgovor primio smijenjene vojne policajce Marija Barišića i Milorada Pajića te Tomislava Matića (koji je, posredstvom Ankice Tuđman, dogovorio sastanak s Predsjednikom, a koji je poginuo prošle godine u, kako kaže Globusov novinar, "sumnjivoj prometnoj nesreći"). Njihovo usmeno svjedočenje davne 1993., navodno su, saslušali, uz predsjednika Republike, Mile Ćuk, Franjo Gregurić, Mario Nobilo i Tomislav Šutalo. Ključne činjenice iz svjedočenja "trojke" prošle su godine, u posebnom pismu upućenom predsjedniku Tuđmanu 30.3.1998., potvrdili Paško Bubalo, Josip Odak, Ante Đelalija i dr. Boris Zmijanović, a kao glasnogovornik cijele skupine, u javnosti se oglasio i Josip Juras, tadašnji pomočnik ministra obrane.
Dakle, iako je dobro poznavao sve pojedinosti oko "lažnog bombardiranja Šibenika", predsjednik Tuđman nije poduzeo ništa da se stvari razjasne i da se javnost o tome obavijesti. Kako je Hrvatska u to doba bila okupirana i pod stalnom ratnom opašnošću, njegova se odluka mogla opravdati: nužnošću zaštite nacionalnih interesa, tj. čuvanjem vojne i državne tajne.
Nakon toga, pa sve do danas, u njegovom razmišljanju prevladalo je, očito, uvjerenje kako treba javno prikriti sramotnog bombardiranja Šibenika kako bi se "sačuvalo (lažno) stranačko jedinstvo". Danas, kada je i Smiljan Reljić javno posvjedočio o istinitosti cijelog slučaja, a neizravno je priznao i da je cijeli slučaj bio dobro poznat predsjedniku Republike, oporbene stranke i cjelokupna javnost imaju puno pravo napokon doznati sve pojedinosti o zlopuporabama
vojske, tajnih službi, policije, vlasti, televizije, pa i časnog nasljeđa domovinskog rata u frakcijskim hadezeovskim obračunima. Naime, brzo organiziranje "pomirbenog" sastanka ključnih aktera šibenske afere, o kojem su dnevne novine već obavijestile javnost (u nedjelju 28.2.), ukazuju na nakanu vodstva HDZ-a da se cijeli slučaj ponovno zataška. A ako se to zataškavanje dopusti, oporbene stranke i građani mogu se u izbornoj godini svemu i svačemu nadati: prisluškivanju, uhođenju, lažnom "bombardiranju", nasilju,
demonizaciji, pa i - vojnom udaru.
Naime, iz Globusova članka, javnog svjedočenja Smiljana Reljića i naknadnog službenog priopćenja MORH-a, bjelodane su barem dvije činjenice:
PRVO: da je ministar obrane Gojko Šušak početkom 1993. imenovao i u Šibenik poslao posebno istražno povjerenstvo sa zadatkom da istraži "sigurnosno stanje u 2. satniji 72. bojne Vojne policije", tj. da istraži jesu li u vojnom pritvoru "Kuline" doista mučeni zatočenici, kako je tvrdio Mario Barišić, tadašnji zapovjednik VP u Šibeniku. Članovi istražnog povjerenstva bili su:
dr. Miroslav Tuđman (voditelj povjerenstva, u to doba ravnatelj HIS-a), Drago Krpina, Mato Laušić, Miro Međimurec i Mirko Šundov.
Po svemu sudeći, članovi Povjerenstva napravili su potpuno pogrešnu prosudbu, jer su stali na stranu onih koji su, kako se danas čini, kršili odredbe Ženevskih konvencija o postupcima s ratnim i civilnim zatvorenicima, a prosudili su protiv onih koji su težili uspostavi zakona i etičkih postupaka pravne države. Članovi Povjerenstva su za "određenu samovolju" u vojnom pritvoru "Kuline" okrivili vojne policajace Marija Barišića i Milorada Pajića, preporučivši ministru Gojku Šušku da ih odmah smijeni s dužnosti, što je ovaj i učinio.
DRUGO: sam predsjednik Tuđman saznao je sve pojedinosti o "lažnom bombardiranju Šibenika" i nasilju nad zatvorenicima u pritvoru "Kuline" već 26. travnja 1993., kad je na razgovor primio smijenjene vojne policajce Marija Barišića i Milorada Pajića te Tomislava Matića (koji je, posredstvom Ankice Tuđman, dogovorio sastanak s Predsjednikom, a koji je poginuo prošle godine u, kako kaže Globusov novinar, "sumnjivoj prometnoj nesreći"). Njihovo usmeno svjedočenje davne 1993., navodno su, saslušali, uz predsjednika Republike, Mile Ćuk, Franjo Gregurić, Mario Nobilo i Tomislav Šutalo. Ključne činjenice iz svjedočenja "trojke" prošle su godine, u posebnom pismu upućenom predsjedniku Tuđmanu 30.3.1998., potvrdili Paško Bubalo, Josip Odak, Ante Đelalija i dr. Boris Zmijanović, a kao glasnogovornik cijele skupine, u javnosti se oglasio i Josip Juras, tadašnji pomočnik ministra obrane.
Dakle, iako je dobro poznavao sve pojedinosti oko "lažnog bombardiranja Šibenika", predsjednik Tuđman nije poduzeo ništa da se stvari razjasne i da se javnost o tome obavijesti. Kako je Hrvatska u to doba bila okupirana i pod stalnom ratnom opašnošću, njegova se odluka mogla opravdati: nužnošću zaštite nacionalnih interesa, tj. čuvanjem vojne i državne tajne.
Nakon toga, pa sve do danas, u njegovom razmišljanju prevladalo je, očito, uvjerenje kako treba javno prikriti sramotnog bombardiranja Šibenika kako bi se "sačuvalo (lažno) stranačko jedinstvo". Danas, kada je i Smiljan Reljić javno posvjedočio o istinitosti cijelog slučaja, a neizravno je priznao i da je cijeli slučaj bio dobro poznat predsjedniku Republike, oporbene stranke i cjelokupna javnost imaju puno pravo napokon doznati sve pojedinosti o zlopuporabama
vojske, tajnih službi, policije, vlasti, televizije, pa i časnog nasljeđa domovinskog rata u frakcijskim hadezeovskim obračunima. Naime, brzo organiziranje "pomirbenog" sastanka ključnih aktera šibenske afere, o kojem su dnevne novine već obavijestile javnost (u nedjelju 28.2.), ukazuju na nakanu vodstva HDZ-a da se cijeli slučaj ponovno zataška. A ako se to zataškavanje dopusti, oporbene stranke i građani mogu se u izbornoj godini svemu i svačemu nadati: prisluškivanju, uhođenju, lažnom "bombardiranju", nasilju,
demonizaciji, pa i - vojnom udaru.
A dr. Slaven Letica je i posredno povezan s opisanim događajima jer je bio u osobito dobrim odnosima s nekim od prozvanih aktera.
Sam se hvalio da je Tvrtka Pašalića, tipa koji je bio neposredno za leđima Miri Barešiću kad je ovaj ubijen, odveo dr. Tuđmanu i predstavio ga kao pouzdanog čovjeka koji ima informaciju da KOS na Predsjednika Hrvatske priprema atentat. Bilo je to s 90/91 dok je još gore bio najuticajnijim savjetnikom.
A to je postao jer su on i dr. Boris Zmijanović opservirali Jovana Raškovića koji je koncem osamdesetih puno ljetnih mjeseci provodio sa Zmijanovićem. Nije pozdano utvrđeno je li Slaven Letica dobio primjerak Memoranduma SANU kojeg je objavio u Republici od Jovana Raškovića, dr. Borisa Zmijanovića, ili šefa SDS-a (UDBE) Josipa Perkovića koji mi se hvalio da je osobno zaslužan za prva uhićenja četnika još 1988. (Jovana Opačića) i stalni nadzor nad Jovanom Raškovićem te raskrinkavanje Memoranduma SANU u hrvatskoj (jugoslavenskoj) javnosti.
Kasnije je dr. Slaven Letica dao objaviti u Danasu transkripte razgovora Tuđman-Rašković (Srbi su lud narod)
Osobno bih predložio Slavena Leticu Ivi Sanaderu za ministra Domovinske sigurnosti, umjesto Tomislava Karamarka, jer doktor ima više iskustva u medijsko-političkom ratu od junoše kojeg su odgajali Isusovci iz Palmotićeve.
Post je objavljen 19.07.2005. u 02:25 sati.