Na poslu sam čitao današnji post Organizma (ovaj put pišem ime bloga, neću ponoviti grešku i napisati "jedna blogerica"...). Malo sam komentarisao, ali bih više pisao na tu temu, a opet ne bih, uzdržavam se i izbegavam. Ima nešto što bih kad - tad trebalo da napišem na svom blogu, ako hoću otvoreno da pišem o sebi, ali me plaši. Scares you? So do it! Otkud frka, pitam se, kad to zna većina mog društva, kolege sa posla, familija... i onda mi padne na um post koji je ranije pisala Brandnewgirl – post je o samodokazivanju i sujeti. Sinulo mi je da i ja ovde (svesno, nesvesno, svejedno) gradim neku sliku o sebi, zamišljam kako me drugi vide pa se sad bojim što ću to možda pokvariti.
E ako je to u pitanju, razlog više da se više ne snebivam (a usput ću postupiti u skladu sa najmanje 3-4 preporuke iz Organizmovog posta).
- Pa šta to kog đavola hoćeš da kažeš?! Ajde bre već jednom! - publici je dopizdelo
To je: već sedam meseci pohađam psihoterapiju.
- Uuuu jako mudo! Kako si krenuo, mislili smo da ćeš u najmanju ruku reći da si gej!
E dobro. Posle pokušaja ubacivanja scenskog dijaloga, idemo dalje.
Zašto sam se plašio da to priznam? Pa to deluje malo strašno. Upoznati nekog za koga ti kažu: znaš on je ... (dopisati po želji). Slično sam se plašio, kad sam posle pojedinačnih seansi, počinjao grupnu terapiju – ko su ti drugi ljudi koje ću sresti na grupi, jesu li strašni, joj mila majko... A sa druge strane, nije mi bilo frka za terapiju kažem porodici, kolegama na poslu, svom društvu, čak sam i sa ne baš jako poznatim ljudima pričao o tome...
Elem, dosta rasplinjavanja. Sada kada sam to rekao, valjda su jasniji moji komentari na Organizmov post. Na osnovu svog iskustva mislim da u većini slučajeva nije moguće rešiti neki psiho problem metodom "uradi sam". Mi probleme krijemo sami od sebe (potiskujemo ih), a način na koji se ispoljavaju često nema očiglednu vezu sa uzrokom. Ne može ista osoba, koja maskira i potiskuje problem, da otkrije njegove uzroke – bez pomoći nekog drugog. To može biti terapeut, ali može biti i prijatelj – neko ko na osnovu svog iskustva i intuicije ume da rastumači i pomogne. Ako je problem veći, onda naravno samo stručna pomoć ima smisla.
Now back to real life. My life.
Sve to ima veze sa mojim razvodom. I to sam hteo da nekom prilikom napišem na blogu – moj razvod nije bio samo puki prekid ljubavi koja je trajala sedam godina, kolkogod. Dešava se to i drugima, nije lako, preživi se i idemo dalje. (Uzgred, sam sebi sam se smučio sa onim X ovo, X ono – ma dosta bre više kukumavčenja.) Neke jako bitne stvari su se tada pokrenule – pre svega moja želja da se promenim i popravim.
Bez obzira na ulogu drugih i eventualno trećih lica, razlog za krah sam bio ja. Moj odnos prema X. Povremeno drkadžijski, povremeno autistični (pri pokazivanju osećanja). Kada mi je pričala kroz šta je prolazila, kakva su bila njena osećanja – razumeo sam je jako dobro. Sa te strane nemam ništa da joj zamerim – istina je surova – da sam bio u njenoj koži, i ja bih pobegao, i to sprinterskom brzinom, bez osvrtanja.
Uh ala sam se nacrnio.
Nisam čudovište.... ali kao kod onog kineskog mučenja sa kapljanjem vode... kap po kap čuda čini. Tako sam dugo vremena ja povremeno džangrizao, durio se, ona mi nikad nije rekla šta je muči, nego je odabrala da trpi... i jednog dana nije mogla više, sve je puklo. U pokušajima šale, govorio sam joj, sve bi bilo drugačije da je na moje prvo džangrizanje odgovorila jednim udarcem tiganja u glavu... No, šta je tu je.
I tako, kada je rekla da odlazi, i zašto, bilo mi je grozno jer sam znao da sam ja, svojim ponašanjem, svojeručno uništio ono što mi je u tom trenutku bilo najvažnije u životu.
Odmah posle raskida, dok sam sav očajan tražio bračno savetovalište, sreo sam jednog poznanika, psihijatra, i preko njega se uputio na psihoterapiju. To me je spaslo. Želeo sam da idem dalje, da moj budući život bude kvalitetniji, da ga više ne upropaštavam. Bukvalno je bilo: dobar dan, došao sam jer želim da budem bolji čovek.
To je jedna od najboljih stvari što sam ikada učinio za sebe. Žalim samo što to nisam uradio ranije, pre dvadeset godina. I uopšte mi nije jasno kako to, da pored sveg obrazovanja koje sam stekao, nikada mi nije palo na pamet da postoji lek. Kad god bi mi neko pričao na temu mog odnosa sa drugim ljudima, bio sam u fazonu "prihvatite me takvog kakav sam, ja ne mogu da se promenim". Pokušavao sam puno puta da budem bolji, ali to nikada nije dugo trajalo.
Pa šta je to tako strašno kod tebe? - opet će publika
Da ne dužim, možda bi najbolja ilustracija bila šta mi je jedan drug rekao na vest o raskidu: U bre, baš mi je žao, dobro svi znamo da umeš ponekad da budeš drkadžija, ali nije trebalo zbog toga...
To vuče korene iz mog odnosa sa ocem, još iz pubertetskih dana. Standardne stvari, koje obični ljudi prožive i ižive do kraja puberteta, a kod mene i mog oca se to nastavilo sve do sada. Često je svojim odnosom prema meni stvarao nezadovoljstvo i bes – i taj bes, odnosno taj model ponašanja sam nesvesno počeo da projektujem na druge ljude, kada su neke konfliktne situacije u pitanju, čak i kada treba da izrazim neslaganje, da kažem obično Ne. (Naravno, ne uvek i ne prema bilo kome.) Prosto, ponašao bih se agresivno (verbalno, ništa fizički), isijavao mržnju, u sasvim neprikladnim situacijama... Džaba što sam inače jako dobar, prijatan i blagougodan, jedan takav trenutak ruši sve. Na sve to se dodaju uslovi u kojima sam rastao i koji su doveli do toga da budem škrt u razmeni osećanja, pa onda standardne stvari tipa "mrzim sebe jer ne volim što sam (nabrojati osobine), pa zato smaram druge kod kojih prepoznam iste osobine..."
Ovo što sam napisao deluje užasno – sad niko neće hteti da se druži sa mnom... A i razgolitio sam se baš do koske. No, rešivši da pišem blog, bio sam svestan da moram doći dovde. Paradoksalno, možda sam u malo boljoj situaciji nego drugi ljudi – jer ja znam da postoji problem, čak znam i šta je otprilike uzrok... Pohađajući psihoterapiju, skužio sam da oko nas ima puno, puno ljudi sa sličnim problemima, problemima koji ne mogu nestati sami od sebe, a užasno puno degradiraju kvalitet života. Većina nije svesna tih problema. Neko će živeti relativno sretan i normalan život, ako je u sredini koja ume da odgovori na takvo ponašanje (ponovo mi onaj tiganj pada na pamet...). Neko će celog života biti nesrećan, ili zagorčavati život drugima. E a ja sam odlučio da to kod sebe promenim, makar sa zakašnjenjem...
I to ide lepo, nekim svojim tempom – to je proces koji se ne može ubrzati. Postao sam daleko svesniji sebe, svojih potreba, ali i drugih ljudi, njihovih potreba, raznih situacija među ljudima, naročito mogućnosti i nemogućnosti međusobnog razumevanja...
I da završim još sa još jednim komentarom na Organizmov današnji posto o "Sam svoj majstorisanju" – iz svog iskustva i iz iskustva drugih ljudi, uverio sam se da je moguće "biti pametan" kad je neko drugi u pitanju: dati savet, razmrsiti situaciju, pretpostaviti šta je uzrok problema... Ali biti pametan sam za sebe, pomoći sebi u nekom trenutku, to je sasvim druga priča, daleko teža...
Post je objavljen 18.07.2005. u 23:05 sati.