«Onaj» poljubac... savršen poljubac koji se ne opisuje... da li je zaista u "stvarnosti" moguć? Ili je ideal rezerviran isključivo za snove?
Jeste li ga doživjeli?
...moram priznati da sam imala lijepe, nježne, strastvene poljupce ali ne mogu reći da sam ikada doživjela «njega».. taj jedan koji obara sve rekorde, koji budi nesvjesticu, rasteže sve granice... ne znam da li je «on» samo mit, ali «taj poljubac» me posjetio prije par noći... već ga danima želim zapisati, kako ne bi zaboravila osjećaj koji je u meni pobudio, no uvijek odustajem jer znam da nemam riječi... ovo neće biti poetičan ni epski poljubac, već samo poljubac koji prži... voljela bih da ga mogu opisati, no tek sada hvaćam koliko je lakše pisati o intenzitetu koji nije doživljen... ovo je strašno teško, riječitost me napušta na samu pomisao.. mogu samo probati...
San, samo nevjerovatan san...
....nakon svega što sam mu rekla, nakon tisuću «kukavico», nije bilo nikakve reakcije.. stajao je šuteći, lice mu je bilo mirno, ali oči... shit, ''te'' oči... znala sam da gori od bijesa jer – znam ga i vješto se igram njegovim gumbićima... »dobro, onda idem» rekla sam odrješito, okrenula se i protestno počela koračati.. dok sam se udaljavala zaklopila sam kapke u molitvi i sa svakim novim korakom ponavljala «reagiraj... reagiraj... reagiraj...»... osjetila sam ruku... primio me grubo za rame i okrenuo kao lutku... njegov stisak već sam sljedeći trenutak osjetila na zglobovima, gledajući ga u oči nesigurna što sve ovo znači... reakcija koju sam očekivala bila je verbalna, a ne... taj isti stisak čvršće je stezao zglobove, želeći mi pokažati da osjećam tek djelić njegove snage, i vješto me, u samo jednom glatkom pokretu, savio preko kamenog zidića koji je ograđivao cijelu šetnicu.. zahtjevala sam šapatom «pusti me....» u želji da oslobodim ruke iz njegovog snažnog, ali ne bolnog, stiska.. pogledi prolaznika su plivali po nama no njemu to nije bilo bitno... moja stopala su našla uporište u tlu i počela sam se dizati, u sada već ljutitoj želji da odem... tek sada shvaćam, željela sam ga isprovocirat ovom borbom, do kraja srušit taj prokleti zid suzdržanosti, samokontrole i nesigurnosti.. stajala sam opet pred njim, ponosna i prkosna.. gorila sam... popustio je stisak na mojim zapešćima, no za tren ponovo sam ga osjetila na leđima, stuku, oko sebe...
privukao je moje tijelo kao gipku šibu i lagano, sasvim polako, svojim licem zaronio u moju kosu.. zastao je... stajali smo tako djelić sekunde... najduži djelić sekunde… imala sam osjećaj da će svaki tren samokontrola šapnut mu «prestani».. iznova zaživi nepremostiv strah da će se povući i pobjeći... nije... nije! potražio je nijemo usnama put do moga vrata i počeo... ne znam što je počeo.. to nisu bili kontrolirani poljupci, već... borba za zrak.. pomalo divlje, ali opet niježno, kao netko tko si više ne može pomoći...
topeći se pod mekoćom njegovih vručih usana, osječajući kako mi vlažni i željni poljupci jedva dotiču kožu vrata, nemoć je pobijedila moje zadovoljstvo pobjedom... Ovo tijelo, koje sam prije nekoliko sati pažljivo odijenula, više nije bilo moje.. gumena elastičnost svakog mišića budila je strah od klecaja i pada, no tu su bile njegove uvijek sigurne ruke grčevito me držeći... Moje disanje sada je već bilo sramotno glasno, ne želim da još zna koliko ga želim... Primjetio je… vrat mi je popustio i glava je krenula prema nazad u potrazi za novim poljupcima... snažna muška lijeva ruka započela je putovanje mojim leđima i pronašla dom na mome gorućem zatiljku dopuštajući mi da se naslonim.... disao je tako glasno, bio je svuda, obavijao me svojom maglom, kao topla voda koja se preljeva po mome licu i klizi niz vrat.. nisam više mogla kontrolirano hvatati dah… borila sam se s vjeđama ne želeći potpuno zatvoriti oči.. poraz.. kapci su se sneno spustili, kao masivni i teški zastori kazališta, dok ja sam predstavu osjećala, ne gedala.. pobjedom želje bila sam spreman na sve.. tu pred svijetom… nikada nisam mislila da je moguće disati tako glasno.. šumove naših valova nije budio nadolazeći poljubac, već sama blizina usana...
odmaknuo je lagano usne iz okrilja moje kose, ni na tren ne odvajajući vršak nosa sa moga lica… zastao je na trenutak... kroz jato glasnih udisaja samo sam mogla razabrati jedno tiho «ubit ćeš me....», izrečeno hrapavim šapatom.. osmjehom sam odgovorila... shvatio je... spustio se vrškom nosa do mojih usana pripremajući ih.... čula sam kožu kako mi vrišti... prošla je vječnost pod nebom, pod oblacima koji su padali sve niže i niže, plešući oko mojih stopala... mekim sitnim poljupcima počeo mi je ljubiti usne, gotovo panično, sada po prvi puta.. uzvraćala sam mu jednakom željom i silovitošću… bili smo kao dvoje ljudi koji se trude ne poljubiti… jer to nije bio jedan od onih poljubaca koji imaju početak i kraj već pokušaj ispijanja jedno drugog do zadnje kapi kontrole…''poljubac predaje'' tek tada slijedi, kada kontrola napusti naša tijela i misli kroz same vrškove prstiju…
u nepokorivoj želji, da mu pokažem do koje mjere je moja predaja potpuna, smjelo sam rukom zaronila u dubinu njegovih voda ponosne muškosti.. pomilovala sam ga nježno, ali čvrsto, tamo gdje sam prije nekoliko godina nesmotreno, u šali, nanjela mu bol jednim ne baš njeznim dječjim udarcem…
njegova reakcija na moju ''slobodu'' pojačala je intenzitet poljubaca...jezici su započeli svoj ples, te nas primorali da zastanemo... tragovi kontrole su izblijedili... stajali smo tako, naslonjenih čela i noseva.. kupala sam se u vručini njegova daha, dok je moj toplom prašinom milovao njegovo lice… popustio je stisak njegovih ruku, spustale su se preko mojih bokova, tražeći sreću u mojoj ruci… svaki vršak naših prstiju našao je svoga para i nježno se zagrlio u stisak s njime… gledao me onim svojim ledenim oceanim vatre.. znala sam koliko mu značim, koliko me želi, znala sam da je sretan… i on je znao…
osmjeh je, kao vješti posrednik, ujedinio misli dvaju plamena.. dogovorom pogleda hrabrost je trijumfirala u svojoj najvećoj pobjedi.. potrčali smo nemoćni, ali neumorni do mjesta gdje pogledi prolaznika ne sežu… trčali smo smjelo u isčekivanju intimnog istraživanja silovitosti koja nas veže… dok su samo naši spojeni dlanovi razgovarali o nadolazećem poljupcu koji prži....
Post je objavljen 18.07.2005. u 19:03 sati.