Tiho padaju sjećanja. Prekrila su volju za životom. Prekrila su sadašnjost. Na rubovima nade su se polako počela topiti. Rastapaju se u sitne kapi. Više ne mogu pogledati kroz prozor i jasno ih vidjeti. Razbila su se i ulila u radost. Smočila su ju. Tekuća je postala. I plače. Na prozoru se vidi poneka usamljena kap. Svaka sadrži dio prošlosti. Voljela bih skupit sve kapi, smrznuti ih da ostanu na jednom mjestu. Možda bih tada vidjela nešto više. Možda bih shvatila. Ovako vidim samo razlomljenu sliku uspomena i još uvijek tvrdoglavo odbijam prihvatiti da je sve prošlo. Kapi na staklu su polako isparile. Sjećanja se polako tope i nestaju. Uspomene su izblijedile, a ja još uvijek ne dopuštam prigrliti sadašnjost.