Pregled posta

DaVincijev kod broj 2

Ako zanemarimo ove škrabotine, koje je Da Vinci ostavio da nas uzbuđuju i potiču na traženje skrivenih poruka, i usredotočimo se na sam crtež Vitruvijskog čovjeka, vrlo lako ćemo shvatiti da je Leonardo htio dokazati kako još od Starog vijeka budale pokušavaju poletjeti mahanjem ruku, ali im to nikako ne polazi za rukom (od tuda i izraz "polaziti za rukom" - poletjeti).
Glupi je Ikar najpoznatiji i najstariji primjer čovjeka koji je platio životom svoju maloumnu ideju o čovjeku-ptici.
Nakon njega su još mnogi imbecili postali legende ljudskih zabluda, ali sreća je u tome što su svi tragično završili, i time ukazali na besmisao imitacije ptičje motorike krila.
«Pusti budalu nek leti koliko mu to gravitacija dozvoljava», zapisano je na jednom
pergamentu pronađenom u Siriji, kojeg su Arapi najvjerojatnije preveli s grčkog jezika, a stari su Grci poznati kao racionalni i mudri ljudi.
Potpuno se slažem s tim. Od svog postanka čovjek izigrava budalu, pokušavajući se identificirati s raznim prirodnim i natprirodnim likovima. Međutim dok su neki tu preobrazbu ostvarivali svojim pomućenim i kamenom udarenim mozgom, neki su iskoristili mogućnost poistovjećivanja i tupost okoline kako bi ostvarili neke svoje ciljeve, i to začudo, materijalne. Dok su pećinski ljudi nosili životinjske kože ne bi li se pretvorili u njih, a američki Indijanci svojim perjem na glavi glumili kokoši, egipatski su se faraoni poistovjećivali s bogovima sunca iskoristivši praznovjerje kao najbolje sredstvo ostvarivanja moći nad neukim narodom.
I ostale su religije koristile ovaj način ne bi li praznovjernim masama nametnuli svoja uvjerenja i postigli neke svoje ciljeve, kakvi god oni bili, a većinom su bili gramzivi (vrlo smiješna riječ). Kakve ti primjeri imaju veze s čovjekom-pticom?
Što se tiče praljudi i Egipćana, vrlo male, ali Indijanci su htjeli postati orlušine, a kršćani imaju anđele, krilate verzije dobrih ljudi. Međutim, nekako mi se čini da oni tim krilima ne mašu već lete na neki nevidljivi antigravitacijski pogon.
Malo sam se udaljio od Vitruvijskog čovjeka, koji kad ga bolje pogledam i nema baš veliku ćunu, pa se pitam što ga je omelo da ne poleti (osim upale pojedinih ručnih mišića).
Kad ga promatram iz daleka podsjeća me na raspelo. Nije li Isus pokušao letjeti pa su ga Rimljani obuzdali?
A možda je ovaj DaVincijev atleta samo bio njegov susjed koji je svakog jutra na balkonu uz zvukove renesansnih glazbala izvodio tjelovježbu, pa se jednog dana neoprezno naslonio na trošnu ogradu i opizdio o tlo, a pijani je Leonardo u naletu svojih letačkih opsesija pomislio da budala hoće poletjeti.
Drugi dan je izmislio padobran.



Ono đubre, Van Gogh


Jučer sam tražio Vincenta. Sreli smo se ispred krčme dok je tamo neki kurac škrabao po zidu.
- Pozdrav Vinc, kaj ima?
- Mislim, koje glupo pitanje. Idu mi na kurac pitanja poput 'kaj ima?' , 'kak si?', 'inače?'. Zar ljudi ne mogu postavljati pametnija pitanja?
- A kaj da te pitam Vinc?
-Reci što hoćeš. Nemoj mi okolišati. Nisi bez razloga, po ovom pljusku, došao do mene i pitao me glupo pitanje. Nešto sigurno tražiš od mene. Sad, druga je stvar što ja popizdim kad netko nešto traži od mene. Ljudi uvijek nešto traže od mene. Kao da sam Djed Mraz. Zar ne vide koji sam ja ubogi siromah. Slikam ko budala, a još nisam prodao ni jednu jedinu sličicu.
- Pa kako onda preživljavaš, kako zarađuješ pare?
- Evo, kao što vidiš, oslikavanjem reklamnih panoa.
- A što predstavljaju te mrlje na zidu?
- Glupane, zar ne vidiš da pada kiša
- Pa zašto slikaš kad pada kiša? Zašto ne pričekaš da prestane i da se zid osuši?
- Jel' ti to mene jebeš?
- Ne, zašto?
Nije htio odgovoriti na ovo pitanje, tako da je zbunjenost prevladala tupast izraz moga lica. Jednom mi je priznao da se ponekad čudno osjeća, kao da na glavi nosi kineski čajnik dok u rukama drži dva ugašena fenjera.
Vincent je sjeo na drvenu klupu ispred gostione preko puta i zapalio lulu.
- Što si me ono htio pitati? – upita promatrajući razlivene mrlje boje na reklamnom panou pekare. – Što hoćeš?
- Znaš, ovaj, jel' mi možeš za večeras ustupiti svoju sobu na par sati. Imam neku pičokaru na lageru, pa sam mislio, ovaj, a znaš da živim s ludom babom, kako bi bilo dobro da je odvedem negdje na toplo, da se malo pomazimo. Mala je prava renesansa s primjesom impresionizma. Što kažeš na to? Hoćeš li?
Vinc je i dalje promatrao svoje remekdjelo onovremenog slikarskog trenda koji je tek nadolazio.
- Što si me ono htio pitati? – ponovno upita kao da me uopće ne sluša što pričam.
- Soba, tvoja soba, bi li mi je htio ustupiti na par sati?
- Što će ti moja soba?
- Pa upoznao sam tamo neku trebu i bilo bi dobro da je još bolje upoznam.
- Da, i?
- Pa znaš da je nemam gdje odvesti jer živim s onom ludom babuskarom.
- Hahahaha. Stara je 'luda'. Polazimo istu terapijsku grupu. Moj je problem samoozljeđivanje, a njezin ozljeđivanje.
- Kao što vidiš, ja to jako dobro znam – pokažem mu čvorugu na lijevoj strani čela.
- Što onda, hoćeš li ili nećeš ustupiti mi sobu?
- Ne.
- Zašto?
- Zato jer sam je odlučio iznajmljivati za pare. Evo jučer sam je naslikao u dva primjerka – izvadi iz velike kožne torbe sliku svoje sobe – i poslao jednu sliku u Mali flamanski oglasnik. Cijena će biti prava sitnica, ali za tebe ipak prevelika.
- Dobro, dobro. Trebat ćeš i ti mene jednog dana. A onda ću ja tebi isto tako: nemaš ti para za to. Jebi se Vincente van Goghu, odrezao si uho da bog da!







Post je objavljen 18.07.2005. u 09:20 sati.