Auto smo ostavili kod doma te se uputili prijevoznim sredstvom kojim se mi selje baš i ne služimo često. Nekim malim vlakom. Kažu da se to zove trajvan. Ukrcali smo se nas četvorica u taj trajvan. Solidno je popunjen. Štaviše pun kuracc ljudi. Fatamo se za šipke iznad glava. Svi bulje u Divlju. Nije ni čudo. Ljudi se vraćaju sa posla. Neki su mrzovoljni. Jedan takav stoji pored nas. Nas trojica se pravimo da ne poznajemo Divlju. No to njega ne ometa da ushićeno komunicira sa nama. Prelazimo preko Savskog mosta
"Zlajaaaaa, koja je ovo rijeka?" ne baš tiho pita
"Sava Divljo, Sava" odgovara Zlaja i koluta očima
"Eeeejjjj Sava!!!! De nemoj srat" trajvan uživa u predstavi. Divljo se okreće prema jednom od onih mrzovoljnih.
"Čiko, čiko, dali je ovo rijeka Sava?" mislim da je i malo pljuvačke izletjelo prema tipu. On samo što ne pukne od bijesa ali ipak samo potvrdno klima glavom.
"Umooooorrrrrniiiiiiiiii, to je rijeka Saaaavvaaaa!!!"
Ja sam već okrenuo glavu i pravim se da ga ne čujem. Sva sreća da je odrastao na toj istoj rijeci…..
tu bi konjtunjud