malo sam razmisljala jucer o muskom egu potaknuta "Anom Karenjinom" i o tome kako se neke stvari nikada ne mijenjaju!zasto je muskarcev preljub opravdan ali ne i zenin? zasto je Arkadjevna bila duzna oprostit nevjeru svome suprugu, a Ana zavrsava pod vlakom? covijek bi pomislio da su se stvari u zadnjih 120 godina promijenile: zene su osvjestene, dobile pravo glasa, svakodnevno se bore za ravnopravnost spolova, ali svejedno prelaze preko nevjere? i tu ne govorim samo o braku vec i o vezama. iskreno: jeste li ikada oprostile preljub? ja jesam i to ne zato sto sam bila toliko zaljubljena u lika da nisam mogla zivjeti bez njega, vec zato sto sam ovako razmisljala: on je musko, ima svoje potrebe, ne mogu ocekivati od njega da mi ostane vijeran dok sam ja 10 dana van grada!i sad neka mi netko kaze da je to normalno! muskarci si dozvoljavaju takvo ponasanje ohrabreni nasim opravdanjima za njihove postupke. nedavno sam imala jos jedno "prekrasno" iskustvo s "muskom potrebom":i to onom da se poigra s curom. ne razumijem zasto im pricinjava takvo zadovoljstvo povrijeditit posobu do koje im je stalo. ne znam ima li to veze s nekim sadistickim sklonostima ili dokazivanjem u drustvu, ali znam da ih to posebno veseli! naime, doticni je BIO moj najbolji prijatelj u punom znacenju te rijeci (ili sam ja bar tako mislila)! sad vidim da to nikako nije moglo biti prijateljstvo s obzirom na to da je bio zaljubljen u mene dvije godine! to vam je jedna pateticna prica o tome kako smo mogli o svemu razgovarati, kako smo dijelili najintimnije potankosti iz zivota (odnosno ja sam dijelila a on je slusao- sto cura vise moze pozeljeti?), pisao mi je slatke poruke i mailove, i davao mi do znanja koliko je zaljubljen, sto je mom egu vise nego godilo, s tim da ja nisam htijela da bude ista vise od toga...a onda jednog dana prijateljsko hrvanje i gadjanje jastucima zavrsi brijanjem i stvari se promijene...pisu se poruke s teskim rijecima o tome sto mu znacim, sto on meni znaci, sto bi trebalo biti izmedju nas. s vremenom zavrsimo i u vezi koju u biti nismo htijeli ni jedno ni drugo ali smo se bojali priznati onom drugom. ja- jer u biti nikada nisam bila zaljubljena u njega iako je bnio jedina osoba u koju sam imala potpuno povjerenje i za koju sam znala da ce uvijek biti uz mene, a on- jer se ohladio, jer mu se ispunio "tesko ostvarivi san". onda se kad smo sami ponasa kao da sam jedina zena koju je imao i koju ce imati, akad smo u drustvu- kao da me ne poznaje. ja sam to OPRAVDAVALA time sto je musko, a oni bas i ne vole pokazivati osjecaje u javnosti. onda mi se nije javljao sto sam ja OPRAVDAVALA time da nema love na racunu (kao da jadan nije cuo za fiksni telefon!), aonda smo sasvim slucajno izasli na isto mjesto i on se u pocetku ponasao kao da me nije vidio, dok mu ja nisam prisla i rekla da moze bariti sto god hoce, JER on je musko, izasao je s deckima, pa je jos uz to malo i popio- kao da su to normalni razlozi. a onda malo razmislim i shvatim da to vise nema smisla i da cu ga ostaviti. ipet minuta prije nego sam se nasla s njim i rekla mu "sudbonosno NE!", frendica mi javi kako on okolo prica kako nikako da me povali, i jos neke detalje s kojima se definitivno nije trebao "hvalilti". ON! od svih muskaraca na svijetu!? jedina osoba kojoj sam vjerovala me izda na jedan tako nizak, samo muskarcima svojstven nacin...
a ja sam sigurna da cu, i pored ove lekcije, muskarcima i dalje traziti opravdanja! ne znam zasto...
a sa kretenom i dalje razgovaram...
Post je objavljen 16.07.2005. u 21:31 sati.