Sve češće razmišljam kako sam slična leptiru. Prvo sam gusjenica. Mala, nezamjetna, neugledna. Ljudi baš i ne vole gusjenice. Ponekada samo sam jedna od onih šarenijih i malo ljepših kraj koje zaštaneš samo da ju pogledaš. Ali brzo produžiš dalje. Nije ostavila nikakav dojam na tebe.
A onda polako se umatam u čahuru. Nitko me ni ne primjećuje. Stapam se sa sivilom i bezličnošću okoline. Nema me, ali sam prisutna. A zatim, u trenutku kada dostižem vrhunac svoje ljepote, postajem leptir. I sretna sam. Osjećam da me svi gledaju, da mi se dive. I nailazim na ogledalo. Razočaranje. Nisam veliki šareni leptir. Postala sam ogorčeni, noćni leptir. Leptir koji jedinu boju može dobiti ako pleše oko umjetnog svjetla.
Ali pogledajte ga malo bolje. Nije šaren, ne. Pogledajte ga, ima malena krila ne baš osobitog oblika. Ali ipak ga pogledajte. čestice svjetlosti koje udaraju u svilu njegovih krila se probijaju kroz njega. I postaje prekrasan. Siva i smeđa boja njegove, na prvi pogled, neugledne vanjštine je prepuna nijansi. One tvore savršenu kreaciju uzoraka, vijuga i spirala po platnu krila.
Nije šaren i velik. Nezamjetan je. Ali ako se potrudiš, vidjet ćeš ljepotu kakvoj se nisi usudio nadati. Pogledaj malo bolje, vrijedno je truda.
Post je objavljen 16.07.2005. u 15:44 sati.