Nisam nestala, samo su mi radni dani jako kratki... Pjenila sam ovih dana jer su zbog godišnjih odmora napravili neke izmjene po pitanju sadržaja Večernjaka, a koje nemaju previše veze sa zdravom pameti. Ali ipak se nadam da je riječ o greškama zbog nepoznavanja populacije čitatelja te da će s vremenom sve doći na svoje.
Nakon što smo dragi i ja sve dogovorili, napokon sam se malo smirila. Odlučila sam svoj mozak dovesti do jedne lijepe mirne linije. Nećete vjerovati na što sam trošila slobodno vrijeme ovih dana - pisala sam ljubić. :))) To mi je oduvijek bilo poput meditacije - pustim mozak na pašu, odrasle da se igraju sa svojim odraslim problemima, a ja odlepršam daleko, daleko... Kao klinkica u pubrtetu pisala sam satima. Nema tu nekakve književne vrijednosti, nikada takve stvari nisam pisala zbog objave, već bih se naprosto na taj način opuštala. I shvatila sam da još uvijek mehanizam funkcionira. :)
Pa eto, mogla bih i ja poput kolege kemoterapije objavljivati pričicu u nastavcima. Ionako je sezona kiselih krastavaca, kako u novinarstvu, tako i u mom životu (vidjet ćemo koliko dugo :)))).
Dragi moji čitatelji, stavljam vam na kritiku prvi dio ljubića koji još nema nikakvo ime - to ću smisliti u hodu. :)
(1)
U Zagreb se doselila mlada i neiskusna, no izuzetno uporna. Bila je klasični primjer djevojke iz manje sredine koja po dolasku na fakultet počinje otkrivati grad. Nikada nije zaboravila prvu zagrebačku zimu. Smrzavala se u maloj podstanarskoj sobici jer gazdarica, stara udovica, nikako nije uspjevala prikupiti dovoljno novaca za popravak etažnog grijanja. Tada je ujedno i shvatila zašto je sobicu dobila tako povoljno. Ne samo što se iz starih kanalizacijskih cijevi svakog drugog dana širio nesnosan smrad i što je pored njezinog ormara povremeno pretrčavao mali sivi miš, već je i radijator bio hladan. Mama joj je poslala autobusom malu električnu pećicu koja bi joj možda i pomogla da je nije ustupila gazdarici uz molbu da se strpi još koji tjedan dok ne prikupi dovoljno za stanarinu. Iako nikada nije bila gladna, njezini roditelji su se teško snalazili sa škrtim prihodima. Majka je bila u mirovini otkako je, zbog visokog tlaka, završila u invalidskim kolicima, a otac je konobareći u lokalnom restoranu jedva zarađivao dovoljno za plaćanje računa. Vjerojatno se Veronika nikada nebi školovala da nije bilo bakinog nasljedstva – nakon njezine su smrti prodali trošnu prizemnicu i skromnu zaradu namijenili kćeri za fakultet. Često su joj ponvaljali da zaslužuje bolji život od njihovoga i da će joj znanje otvoriti mnoga vrata. Nikada nije doživljavala svoju sudbinu vrijednom žaljenja, naprotiv. Ranije od većine svojih vršnjaka naučila je izboriti se za bolji život. Zato je u prva četiri mjeseca života u Zagrebu dobila mjesto poslovne tajnice u privatnoj tvrtki, platila dug gazdarici i na odlasku joj poklonila električni radijator. Zato je u zadanom roku položila sve ispite i s odličnim uspjehom diplomirala. Zato je primljena na mjesto asistenta direktora financija u uglednom trgovačkom lancu s plaćom koja joj je dozvoljavala ne samo lagodniji život već i slanje redovite mjesečne pomoći svojim roditeljima. Ali upravo iz tog istog razloga gotovo nikada nije stala na loptu i s radošću pogledala svijet oko sebe. Njezin se život sastojao od ranojutarnjeg buđenja s grčem u želucu, razbuđivanja uz jedinu dnevnu šalicu kave, odlaska na posao gdje bi provodila i po 12 sati u potpunosti posvećena analizama, projektima, izvještajima, te povratka kući navečer... Često se nije sjećala niti kako je legla u krevet, a kamoli zaspala. Zatvorila bi i otvorila oči i tako iz dana u dan. Tko zna do kada bi bilo tako da jednoga jutra nije slučajno prosula sok Žaklini po hlačama. Tada još nije znala njezino ime, niti je znala da rade u istoj tvrtki. Ono što je Veroniki privuklo pažnju te je začudilo bio je Žaklinin iskren smijeh. Nikako joj nije bilo jasno kako se netko može smijati ako ga se, makar i nehotice, nečime zalije? Ispričavala se, crvenila jer je uzrokovala ovakvu nezgodu, a Žaklina ne samo što je srdačno prihvatila ispriku već je predložila i da popodne zajedno ručaju. Od tada su prošle tri godine tijekom kojih je Žaklina postala jedina osoba kojoj se Veronika povjeravala.
- Ne mogu više ovako Žaki, umorna sam – uzdahnula je tražeći po maloj kuhinji čistu šalicu. Tu je noć provela u uredu svjesna da su rokovi odavno probijeni i da se projekt mora privesti kraju ukoliko žele zadržati klijenta.
- Govoriš kao da je to nešto što bi trebalo čuditi... Kada si posljednji puta bila na godišnjem? I to «onom pravom» godišnjem odmoru? – Žaklina se dobro sjećala prošlog ljetovanja kojeg su zajedno provele na Braču. Prijateljica je svaku večer provodila barem tri sata za prijenosnim računalom, a telefon joj je zvonio tijekom cijelog dana. Već tada ju je upozoravala da se tako nikada neće odmoriti.
- Ne znam, ne mogu više ni misliti...
- Gle, imam prijedlog za odmor kakav ti treba, ali tada ćeš mi nešto morati obećati... – velike smeđe Žaklinine oči žarile su se kao i svaki puta kada bi imala na umu nešto zaista dobro.
- Ne traži me da ti nešto obećajem. Znaš i sama da sam grozna na odmoru.
- A ne! Ovoga puta ćemo se dogovoriti ili ništa od moje zamisli.
- Zaista znaš biti uporna – nasmijala se Veronika – ajde, da čujem što tražiš...
- Tri tjedna bez laptopa i s isključenim mobitelom kojeg ćeš koristiti samo u hitnom slučaju i to stvarno hitnom slučaju! – odlučno je odložila šalicu kave i uživala u prijateljičinom zbunjenom izrazu lica.
- Jesi li ti Žaki malo poludjela?! Jesi li svjesna što od mene tražiš?
- A jesi li ti Veronika postala ovisna o tome da te siluju u mozak na svakom odmoru? – odgovorila je istim tonom gledajući kako Veronika nervozno u ruci vrti olovku što bi činila svaki puta kada bi se osjećala pritisnutom uza zid.
- Nadam se da mi možeš ponuditi nešto prokleto dobro ako zaista očekuješ da pristanem na tvoje uvjete – odgovorila je smješeći se nakon kraće šutnje.
- Krstarenje! Dvanaest dana čistog užitka! – Žaklina je iz torbice izvadila promotivni letak.
- Sjećaš se Slavena iz Magic Toursa? Bili su naši klijenti prošle godine... Povezala sam ga kasnije s nekim ljudima koji su mu napravili vrlo dobar promet i želi mi vratiti uslugu krstarenjem po 70% nižoj cijeni... Mogu povesti koga hoću, a trebat će mi i tvoja mala pomoć...
- Pomoć? U čemu? – začudila se Veronika pregledavajući razglednice Sredozemnog mora.
- Slaven ima ono nešto... Simpa je i drag, pametan... Bit će i on na brodu...
- Shvatila sam, ne moraš mi objašnjavati detalje – Žaklinino je lice poprimilo blago rumenu boju što Veroniki nije promaklo. Bilo joj je drago jer se očito Žaki napokon, nakon tjeskobne i mučne veze sa Leom, ponovno zaljubila, no ipak je osjetila svojevrsnu ljubomoru. Ne zbog njezine sreće, već zbog svoje samoće. Kao i svaki puta kada bi se nalazila u blizini zaljubljenih, Veronika bi postala bolno svjesna činjenice da njezino srce već dugo zbog nikoga nije zatreperilo... Predugo... Prazne noći postale su joj poput kamena koji bi je vukao na dno svaki puta kada bi sklopila premorene oči. Osim poslovnih poziva, Žaklina je bila jedina osoba koja bi je nazvala i pitala kako se osjeća, što radi, kako živi život. Za sve ostale bila je broj u poslovnom imeniku, osoba koja će sigurno znati što treba učiniti u kriznim situacijama i koja će učiniti sve da se računu tvrtke vrati pozitivan predznak. U njezinom ormaru prevladavala su siva odjela i kostimi strogo poslovnih krojeva, a rijetko bi svoju dugu, valovitu kosu nosila raspuštenu. Živjela je strogo se pridržavajući rokovnika, a rijetka neformalna druženja uključivala bi samo Žaklinu. Više se nije sjećala kako izgledaju svijet bez odgovornosti, smijeh bez interesa i suze radosnice. Čak je i njezin direktor u jednom od rijetkih opuštenih razgovora primjetio da u njegovoj najsposobnijoj asistentici gasne život.
- Verice – rekao je toplim, gotovo očinskim glasom i skinuo naočale – ova firma će preživjeti i bez vaše pomoći. Usporite tempo, izgorit ćete... – pogledala je kroz prozor i neprimjetno obrisala suzu. Ipak, nije progovorila niti riječi.
- Mladi ste, imate cijeli život pred sobom. Ne radite istu grešku koju sam ja učinio. Nemojte si uskratiti vrijeme za sebe jer ćete se jednog jutra probuditi i shvatiti da su pokraj vas na krevetu samo papiri...
Znala je da ima pravo jer je njezin život strmoglavo jurio upravo u tom smjeru. Mislila je o tom razgovoru dok je Žaklina nestrpljivo očekivala njezin pristanak. Odložila je letak i otpila gutljaj čaja koji se već ohladio.
- Imaš pravo, vrijeme mi je za pravi godišnji. Kada krećemo?
Od prijateljičinog čvrstog zagrljaja jedva je došla do daha.
Post je objavljen 16.07.2005. u 05:39 sati.