I tako, svu zabezeknutu, odgurali oni mene na onoj stolici sa kotačima do odjela kirurgije, smjestili u praznu sobu, dali neku podrapanu bolničku spavaćicu i rekli: skidaj sve sa sebe. Ja pitam sestru pa jel baš sve-sve. I potvrdi ona. A što ću, svukla sam se i legla. Sto misli mi kroz glavu projurilo. Boljelo me je stvarno jako, i mislila sam, ak će operacija pomoći – reži miško, samo da ovo ne potraje još dugo. Negdje usput, na hodniku, cmoknila sam se sa Zakonitim, i pomislila: ak zalegnem, lako mi za tebe, al djecu mi nemoj zanemariti, dolazit ću ti u snove svake noći i gnjaviti, gnjaviti...
Dobila sam neki upitnik za ispuniti i to sa uloškom za kemijsku olovku, metalnim, TOZ, artikl 702, plavi. Te pitaju za bolesti, alergije, porode, mjesečnice, a najviše me iznenadilo pitanje koliko sam visoka i teška. Težinu sam odokativno zaokružila na jedan lijepi brojčić, djeljiv sa 2, 3, 6, 10 , 15 ...znala sam da nemam toliko, ali to im valjda treba za odrediti koliko će mi anestezije krknit, pa bolje da daju malo više, da se ne probudim prerano. A mislila sam ako se uopće ne probudim, to je ionako najljepši put u smrt. Samo, meni se još baš i ne ide. A nisam ni mužiću spomenila da želim da mi na parti piše i djevojačko prezime...Koliko sam visoka, pojma nemam, al i nisam neki košarkaški tip, tak da sam i to odokativno napisala, za koju god im to svrhu trebalo. Još jedna glupa stvar je da su mi mjerili temperaturu sa toplomjerom u guzi...dakle, svašta. Ko da sam mala beba. I ležim ja tako na desnom boku, toplomjer tamo gdje ga je sestra gurnila, kad u sobu ulazi dr anesteziolog. Došao me pregledati pred operaciju, poslušati pluća. Užas, ja ležim na boku zbog toplomejera, a on obilazi oko kreveta i sluša sa stetoskopom, i sprijeda i straga...Najgore od svega, što ga poznam, svirao mi na svadbi, s njegovim bratom u srednju išla, neugodnjak živi...
Post je objavljen 14.07.2005. u 12:24 sati.