Primjetila sam da ponekad imam problema s povjerljivosti nekih informacija koje dobivam ili dajem. Nekako sam mišljenja da ono što se meni kaže, kaže se isključivo meni i da nema potrebe da to prenosim dalje. Ne mislim pri tome na neke velike i važne životne tajne, nego i na one male svakidašnje događaje i razgovore. Svejedno mi je pri tome jel to razgovor u živo ili putem bilo kojih modernih medija. Ako je mail naslovljen na mene, nema šanse da ću išta iz toga maila spominjati bilo kome, pa čak i neke "manje važne" stvari iz njega. Naravno da to isto očekujem i od osoba s kojima komuniciram.
Da tome nije često tako, uvjerila sam se prije nekih dva mjeseca i ovdje na blogu. Ne sjećam se više koja je bila tema posta, ali bit je u tome da je vlasnik bloga na svoj blog stavio smsanje s nekom drugom osobom. Užasnula sam se toga. Nije da ja imam neka tajnovita smsanja, nemam ( buhuuu, nekako mi to žaslosno zvuči ;) ), uglavnom odgovorim na neko pitanje ili lupetam , ali to je osobna poruka nekoj osobi i smetalo bi mi da netko moje smsove pokazuje drugim ljudima. Nepoznatim pogotovo.
Sad, vjerojatno malo i pretjerujem u toj povjerljivosti podataka. Tako sam neki dan željela objaviti post o jednom smiješnom i zabavnom razgovoru na chatu, koji se odigrao prije neke 2 godine, na javno...i nekako mi se to nije činilo u redu. Nije bilo govora o nekim privatnim stvarima, niti je bilo ništa osobno i vjerojatno je još ljudi bilo u sobi osim nas dvoje, ali ne znam..osjećaji me drugačije vode.
A kod granica povjerljivosti, kao i kod nekih drugih nedoumica u životu, najjednostavnije i često najispravnije je slijediti osjećaje...
Post je objavljen 14.07.2005. u 10:00 sati.