Završen je još jedan EXIT. Dok sam kontemplirala outline ovog posta, bila sam ubeđena da će ovo biti moj najduži i mogućno najsadržajniji post do sada. Ipak, kako je to “sada” već došlo a ja otkrih da nemam baš previše vremena niti intelektualnih kapaciteta da ispišem sve što mi je bilo na pameti, poslužite se onim što nađete a za više informacija kupite neke novine pa čitajte one koji su plaćeni da budu smisleniji, objektivniji i sadržajniji od mene.
Nego, da krenemo.
Organizacija festivala
EXIT nije počeo dobro. Pod ovim ne mislim na početak-početak EXIT-a, nego na organizaciju prodaje karata. Samo je viša sila doprinela tome da what-were-they-thinking prodaja karata preko banke koja ima jednu …. ne, čekajte, dve poslovnice u celoj zemlji ne završi totalnim fijaskom. Bilo je tu puno čekanja po redovima, nervoze, cimanja, bespotrebnog trošenja para na putovanja od-do. Ipak, kako je EXIT-ovcima na ovu problematiku već x puta skrenuta pažnja, ostaje nam da poverujemo da će to naredne godine izgledati puno, puno bolje.
Or else …
Za nepoverovati, sam ulaz na festival je po prvi put fercerao prilično dobro. Ne znam da li je to bilo do organizacije ili do moje spretnosti ali mi ni jednog od četiri dana nije trebalo više od desetak minuta da uđem na Tvrđavu. Svi koji su EXIT pohodili i prethodnih godina znaju da je ulaz uvek bio maksimalno dugotrajan i komplikovan. Ove godine je to nekako išlo malo brže i činilo mi se da su gužve i maltretiranja osetno smanjeni. Za napomenu je i to da su čuvena “pretresanja” na ulazu bila nešto manje rigorozna. Znam da se pozitivnim iskustvima ne mogu pohvaliti baš svi ali su mene možda samo prve večeri malo detaljnije ispipkali dok su me ostalih puštali maltene na “dobro veče”. U poređenju sa prethodnim godinama kada su “nežne” policajske ruke u gumenim rukavicama umele da završe u kosi ili grudima ovo je bilo pravo osveženje. Znam da je mojim sisama teško odoleti ali ipak, nisu ni one baš zalogaj za svakog.
Ono što bih još nešto suzdržanije pohvalila jeste samo obezbeđenje Tvrđave i bolja organizacija kretanja kroz Tvrđavu. Znamo da je Tvrđava dušu dala za samopovređivanje tako da je i ove godine bilo onih koji su nastradali pokušavajući da preskoče ogradu ali jebemliga, upozoreni su na vreme i nije da nisu znali u kakav se rizik upuštaju. Gužve su bile ogromne ali su oni spretniji pronalazili načina da se transportuju od tačke A do tačke B u jednom komadu i u zavidnim rokovima. Jeste da je trackanje u gužvi ponekad bilo nesnosno ali onaj ko takve stvari ne podnosi ne bi ni trebao da hodočasti festivale. Meni ništa nije smetalo i činilo mi se da je sve pod kontrolom.
Errr … osim možda jedne stvari.
Vremena.
Dakle, vremenska prognoza za EXIT je bila, malo li je reći, u kurcu. Izgledala je otprilike ovako: kiše, pljuskovi i grmljavina. Od kiše smo se još nekako i obezbedili ali od blata nismo mogli nikako. Jednostavno ga je bilo svuda i nije bilo šanse da ujutru ne izgledamo kao da smo se upravo vratili sa proboja Solunskog fronta. Znam da su naše nedaće mnogi trezvenjački nastrojeni pripadnici društva iskoristili da nam pored epiteta narkomani i propalice dodaju i epitet prljavih skotova ali jebemliga, volela bih da su oni dobili priliku da se malo prošetaju tvrđavom u tim okolnostima pa da ih vidi dragi bog. Inače, moram priznati da je situacija sa kišom bila nešto bolja nego što sam očekivala glede činjenice da je opasno padala jedino oko pola sata između nastupa Ian Brown-a i Garbage-a u petak na subotu, u subotu predveče (zbog čega propustih, čini mi se, Luisa) i u nedelju tokom White Stripes. Ostatak vremena smo trošili jedino boreći se sa blatom i gužvama ali je sve ostalo bilo i više nego za 5!
A šta je to ostalo?
Recimo, izvođači.
Ove godine sam gledala osetno manje nastupa zato što mi sami nastupi nisu bili bitni koliko zajebancija sa raznoraznim ekipama koje su se ove godine u velikom broju izvolele pojaviti na festivalu. Ne mogu reći da nisam videla baš ništa jer jesam ali mi je bilo interesantnije da se šećkam po manje ispromovisanim stageovima i gledam manje isforsirane izvođače nego da se krećem u poznatom trouglu main stage-dj arena- VIP louge i da se onda pravim kao da sam bila neznamkako festivalski sveprisutna. Pošto ovaj post postaje odveć predugačak a ja sam u fazi pakovanja za ić’ dalje, ovog bi puta izdvojila samo one nastupe koji su mi bili :toptoptop:
Dakle, the winners are:
Ian Brown (ex Stone Roses) – devojke, šta drugo reći, ovaj čovek je i dalje pravo audio-vizuelno zadovoljstvo. Em što je i dalje zgodan kao u ono vreme kada smo ga potiho ljubavisale putem naslovnih stranica New Musical Express, em što i dalje dobro zvuči. Koncept nastupa mu je malo solo stvari – malo Stone Roses tako da eto, ispunila mi se i ta želja da jednom, pa makar i u krnjem izdanju, čujem kako to zvuči uživo. Highlight nastupa – hiljade ljudi u glas peva “I wanna be adored”. Downside nastupa – nije svirao “Fools gold” no, ne treba mu zameriti - to bi već bilo suviše orgazmično čak i za poslovično frigidnu domaćicu. Sve u svemu, videti Ian Browna mi je bilo fentestik i bravo, bravo, bravo za one koji su se setili da ga uvrste u main stage lineup.
MKDSL – dobro, vi u HR verovatno nikad niste čuli za ovog beogradskog DJ ali šta više reći o čoveku koji je uspeo da inače-uvek-straight domaćicu natera da đipa kao blesava u 5 ujutru na -500 stepeni, u magnovenju blatišta? Ništa sem *clapclapclap*. Posebno mu zahvaljujem na puštanju remiksa “This Corrosion” od Sisters of Mercy. Iako je ovaj bend malo koga u životu digao eto, mene jeste i to baš u izvedbi MKDSL. Moj duboki naklon.
Fatboy Slim – od ovog sam nastupa najmanje očekivala ali sam se zbog toga najbolje i provela. Jeste, puštao je komercijalu i jeste, od njegovog sam se osmeha usrala u gaće ali kad ta dva, uslovno rečeno, minusa stavimo zajedno dobićemo plusplusplus. Đipalo se na sve strane i bilo je veselo. Domaćica je imala i dodatni ugođaj u vidu neprestanog čitanja glupkastih SMS poruka koje su se očitavale na video beamovima (gramatičko i pravopisno veselje u maniru BN televizije) kao i u vidu trojice petnaestogodišnjaka koji su tik iza njenih leđa pričali takve nepatvorene gluposti da je bilo nemoguće ne propratiti ih salvama smeha. Downside nastupa su bile sotone sa pištaljkama koje treba zakonom zabraniti. Em što duvaju u ta nesnosna smetala bez ikakvog osećaja za ritam em što vam u tim svojim pokušajima da budu inventivni totalno uništavaju audio ugođaje iz pravca zvučnika. Jaoj si ga onom ko mi izvadi pištaljku sledeći put … što bi rekao Bata Stojković “pa jebaću mu majku majčinu!”
Pored ovih nastupa, gledala sam još i Apokalypticu, Underworld, Disciplinu Kitschme, par minuta Brejkersa i hiljadu i jednog anonimusa na raznoraznim drugim stejdževima. Vreme i gužva su me onemogućili da uživam u nekim nastupima koje sam ranije planirala da posetim kao i u celokupnom programu na DJ Areni ali ću biti dovoljno slobodna da primetim da se osećam kao da zapravo ništa nisam propustila jer sam se svejedno provela i više nego odlično.
I sada će mnogi od vas pomisliti: domaćica, a nema nikakve kritike? Hm, nema.
Except ...
Jebi ga, ipak ne mogu da se suzdržim.