zanima me tko daje ljudima pravo da druge osuđuju? tko im dopušta da zaborave na svoje propuste? pa nije nitko savršen. zašto se ponašaju tako nezahvalno i ne primjećuju sve dobro što im napravimo? predrasude su često toliko licemjerne, malograđanske. sami oni su se puno puta našli u sličnim situacijama i slično postupili, a opet tada je to bila normalna stvar. kad netko drugi napravi pogrešku sličnu njihovoj neće ga nitko podržati i poduprijeti da to ispravi, većina će mu predbacivati, natjerati ga da se još gore osjeća u svojoj koži. i kako onda spriječiti komplekse kad nas od najranije dobi uče da smo pogriješili, da smo mogli bolje, mogli smo kao što je netko drugi napravio, mogli smo od nekoga tražiti savjet. ja se osobno bojim tražiti savjet jer mi se čak i tada predbacuje. bojim se čak i povjeriti nekome svoj strah, tajnu, problem jer ljudi jedva čekaju da im to netko kaže. kao gladni pas kojemu dobaciš staru kost. jedina je razlika što je pas tada zahvalan, a jedini osjećaj koji ćete kod njih probuditi je samoljublje. tuđa nesreća nam pokazuje da nama nije tako strašno. tuđa bol nam daje osjećaj moći. naslađujemo se patnjom oko sebe, sve dotle dok nije naša. puno puta sam se znala opeći dok sam povjeravala svoje komplekse, nade, strahove, snove i probleme drugima jer se ni oni nisu znali nositi s njima. tada su se osjećali nadmoćno, a dosta često su smatrali poslije toga da im je ispod časti biti u mojoj blizini.
zar sam ja manje vrijedna od njih što imam hrabrosti priznati svoje slabosti? što imam snage suočiti se sa strahovima i ukrasti pokoji sretan trenutak kada se potpuno opušteno ponašam onako kako mislim da zaslužujem?! ti su trenuci prerijetki.. baš zbog toga što me previše plaše tuđe osude.
kad se sve zbroji i oduzme, oni su u strahu. nisu dovoljno jaki i sve što znaju učiniti je da pobjegnu od lošega. jednostavno zaborave sve one sitnice iz života koje smo im poklonili( ne mislim pri tome ništa materijalno, već samo na neku lijepu riječ, podršku, oslonac). kukavice, tada misle da su bolji, da mogu više. ne žele se ni potruditi nekome u nevolji. prečesto sam to doživjela. sada ne mogu sa sigurnošću reći da imam prave prijatelje. mogu reći da imam neke nove ljude oko sebe i nadu da nisu svi isti. nadu da će netko shvatiti da u meni čući dobra osoba, željna ljubavi, prijateljstva, smijeha, ali ju je sasvim malo strah. ni sama ne znam još točno što sam iz prošlih nesreća trebala naučiti. koju pouku izvući.
uporno se trudim i dalje vjerovati ljudima, jer dok sam u potrazi, postoji nada. a znam, uvjerena sam u to da ću pronaći nekoga. nekada. uskoro. spremna sam pokušati ponovno. nema veze ako se opet opečem, jer ću uz put prikupiti nova iskustva, nove spoznaje. a bit života je upravo učenje novoga...
Post je objavljen 13.07.2005. u 14:44 sati.