Kad već u zadnje vrijeme stalno tepem po
bolesničkim temama, odlučila sam još i ovo
napisati, pa onda jedno vrijeme nadam se da ću
moći zaobilaziti medicinske teme.
Ja u svojih trideset i nešto godina nikad nisam bila na operaciji, nikad pod anestezijom, sve do tog petka, 03.12.2004. Otišla ja ujutro na posao, kao i svakog petka. Čak sam i za jauznu pojela neki topli sendvič, radila posao svoj svakidašnji, uredski, smišljala planove za popodnevni veliki šoping...kadli me nešto počelo stezati, štrecati u predjelu, hm, recimo:struka. Kako sam imala jedne sasvim zgodne crne, malo rastezljive hlače, najprije sam mislila da me to one žuljaju. Je da su konfekcijski br 38, i da sam ih kupila prije zadnje trudnoće, al’ nekako sam se ja ugurala u njih. Odozgor zgodna majičica, povrh svega moderan sakoić i sasvim prolazno za jedan običan petak u uredu.
Stezalo me je sve više, kako se primicao kraj radnog vremena. Već sam si potajno, da drugi kolege ne primjete, raskopčala i dugme na hlačama, pa šlic do pola...ništa mi nije pomagalo. Maštala sam o povratku kući, oblačenju najlabavije trenerke, zauzimanju “pustite me svi na miru” položaja na trosjedu. Da veselje bude veće, Zakoniti mi javi da će poslije posla ostati na fešti u firmi, neka teta je odlazila u mirovinu, pa je priredila party. Veselo, odma me jače zabolilo kad sam skužila da ću poslijepodne umjesto na trosjedu provesti u trkanju za Malim zlatom, i jedina sreća je bila što je Veliki sin išao u poslijepodnevnu smjenu u školu, pa sam bar njega skinula s vrata do navečer.
I tako, dovukla se ja doma, uspavala Malo dijete, izvalila sa na trosjedu(ipak), a meni sve gore i gore. Šarafa, steže, kao trudovi, a još k tomu i mučnina me hvata, tjera na povraćanje (da prostite), a gotovo ništa nisam ni jela za cijeli dan. Susjedi (svekar, svekrva i šogi) baš su taj dan otišli na promociju zbirke pjesama naše mlade rođakinje, tako da sam zaista bila prepuštena sama sebi i svojoj muci. Zovem Zakonitog, pitam ga dokle će, i da mi nije dobro, to je već bilo oko 19 sati. Zaista je ubrzo nakon toga došao kući i htio me voziti na hitnu. A meni se baš i nije išlo, jer mi je bilo glupo da im kažem da me boli od toga što su me hlače nažuljale. Mislim, fakat bi me mogli šutnit nogom u dupe i izbacit sa hitne..Već je i bigbrader započeo, a kod mene isto: boli i boli i muka pa muka. I popustim ja i spremim se za doktora. Na koncu, ne mogu mi ništa osim mi reć da mi nije ništa..Organiziramo čuvanje djece i odosmo na hitnu. Tamo gužva za parking za popi*dit, moral sam pješke jedno 30-40 metara, nigdje bliže mjesta. A to moje hodanje se svelo na stavljanje sasvim polako nogu ispred noge, tijela savijenog u srp bez čekića. Kad sam se konačno dovukla do dr i legla na stol za pregled, neka mlada i samosvjesna dr me upita da joj pokažem gdje to mene točno boli. A ja: pa skroz u krug. Kad je ona mene pretisla na jedno mjesto, malo poviše desnog kuka, zakukah ja: E TU JE IZVOR !!!(bola). Poslali me u bolnicu, šta će samnom. Proklinjala sam i Zakonitog, i rupe, i šahte po cesti i rekla mu ne bude li me dovezao do samog ulaza u bolnicu da si proba zamisliti što ću mu činiti. I tako, i tamo su me gledali, pipali, pritiskali i velevažno mi priopćili: IDETE VEČERAS NA OPERACIJU!
Mooolimm, šta, kako, pa ne mogu, nisam ni djecu izljubila...A kirurg mrtav-hladan: skinite prstenje i ogrlicu, pozdravite se sa mužem i vodimo vas pripremit za salu...
Post je objavljen 14.07.2005. u 11:14 sati.