MIKI MANOJLOVIĆ
Nemam više emocija za prošla vremena
Autor Tanja Pacek
Dok “Sto minuta slave” s Predragom Mikijem Manojlovićem u jednoj od glavnih uloga još uvijek puni hrvatska kina, već sutra se u udarnom terminu na HTV-u emitira “Duga ponoć”, film prvijenac glumca i redatelja Miljenka Brlečića. Riječ je o ekranizaciji djela Antuna Šoljana u kojemu glavne uloge tumače Predrag Miki Manojlović i Kruno Šarić. Miljenko Brlečić želio je da baš Manojlović zaigra glavnu ulogu u njegovu filmu, a Manojlović pak kaže da je odmah prihvatio ponudu jer je riječ o prvijencu njegova prijatelja. Dugogodišnje prijateljstvo urodilo je plodnom suradnjom.
– Svojim poimanjem filma, teatra i života Miljenko je uvijek potvrđivao i redateljski talent. Bio sam uistinu sretan kad je i službeno zakoračio “novim” putem. Drugi razlog što sam prihvatio ulogu bio je Antun Šoljan, autor prema kojem još od studentskih dana gajim najdublje poštovanje.
• Može li se reći da se, uza sav respekt prema snazi autorova imena, s vremenom na svaku ulogu gleda kao na “još jedan posao”?
– Ne. Njegov fizički nestanak nikako nije potisnuo njegovo djelo koje i danas nadahnjuje, obogaćuje, upućuje na samoispitivanje. Šoljan uči svako biće kako biti humaniji, kako otkriti svaki, pa i najmanji proces koji vas čini boljim.
• S redateljem filma surađujete još od filma “Samo jednom se ljubi”. Koje su prednosti, a koje mane kad se posao radi s prijateljem?
– Prava su prijateljstva ona koja su sklona promjeni. Teško da ima boljeg i bržeg upoznavanja tankih niti, osobina, načina mišljenja i mogućnosti razmjene od procesa koji nameću stvaranje filma ili kazališne predstave. Podrazumijevajuća, nepromjenjiva prijateljstva nisu uvjet za bilo kakav posao. Uostalom, što je prijateljstvo? Pod tim pojmom razumijevam mnogo lica od kojih se najljepša tek trebaju otkriti i razumjeti. Ako se može, dakako.
• Koji je, s obzirom na honorare u europskom filmu koji su znatno veći nego u Hrvatskoj, bio motiv da se prihvatite te uloge?
– Nikad nisam radio za politiku, proračun, interes bilo koje vrste, a to uključuje i zaradu. Oduvijek me zanimao jedino smisao. Da sam htio drukčije, bio bih u Hollywoodu, igrao s fenomenalnim uspjehom “bad gayse” s dalekog i divljeg istoka.
• Kakvim ocjenjujete rad na projektu, suradnju s kolegama, redateljem?
– Nije na meni da ocjenjujem projekt u kojem sam sudjelovao. Dano mi je da uživam u nekim životnim procesima, svjestan toga da se nikad više neće ponoviti. Tako je bilo i za vrijeme snimanja “Duge ponoći”; ispred i iza kamere, s kolegama i gospodom Crnkovićem, Šarićem, Brlečićem...
• U Hrvatskoj se sve više glumaca prihvaća režije. Je li takvo što uobičajeno i u svijetu? Koga biste izdvojili kao odličnog glumca i redatelja?
– Nema pravila koja određuju put glumca. Hoće li se manipulacija sobom (što gluma jest) pretvoriti u nadahnutu, poštenu manipulaciju drugima i sobom (što prava režija jest) ne možemo predvidjeti. Ili pak možemo? Kad pomislim na Nikitu Mihalkova i sve filmove u kojima je igrao ili koje je režirao, još jednom se potvrđuje da je dar, talent, nedjeljiv i da se prava, velika gluma nalazi u režiji i obratno. Granice između glume i režije sve su tanje, gotovo nepostojeće.
• Zemlje bivše Jugoslavije zahvatila je retromanija, nostalgija za nekadašnjim vremenima. Bijelo dugme napunilo je koncerte u tri grada, na radijskim postajama vrti se uglavnom glazba 70-ih, 80-ih, Hrvatska televizija emitira “Bitku na Neretvi”, a hrvatske lokalne televizijske postaje srpske humoristične serije “Bolji život”, “Pozorište u kući”... Kako gledate na to?
– Nemam više emocija koje bi zatitrale pri pomisli na prošla vremena. Imam ih za sadašnje vrijeme, kao i za buduće koje ćemo, siguran sam, dočekati.
• Nakon višegodišnjeg rada u Francuskoj, kakvim ocjenjujete hrvatski, a kakvim srpski film?
– U Srbiji je film eksces filmaša koji država ne podržava. U Hrvatskoj je film također eksces pojedinca, ali ga država podržava. Više, naravno, cijenim podršku države od njezina odmaganja. Svuda u Europi gdje sam radio film dobiva novac iz fondova svih vrsta, od lokalnih do europskih. O filmu možemo govoriti na mnogo načina i s različitih stajališta. Ono što je važno za svaku državu jest da shvati važnost koju film u svim svojim oblicima ima i da se u skladu s tim i odnosi. U ovom trenutku hrvatski političari pokazuju simpatije za film i to je ohrabrujuće, hrvatska ulaganja u domaći film bude nadu da će budući srpski politički autoriteti spoznati važnost koju srpski film ima posvuda u svijetu osim u Srbiji. U skladu s tim, valjda će se u njega početi i razmjerno ulagati.
• Kao veliki kazališni glumac, imate li vremena za rad u kazalištu?
– Nakon 12 godina vratio sam se na daske s predstavom “Moliere - još jedan život” Mihaila Bulgakova i Dušana Jovanovića u režiji Dušana Jovanovića, na sceni novoizgrađenog J.D.P. Sebe sam častio tim procesom. Upoznao sam novu publiku, podsjetio one koji su me gledali kakva gluma može biti. Proputovao sam desetke tisuća kilometara da bih stigao na niz predstava u Beogradu i s posljednjom u nizu otputovao negdje u Europu. Ne žalim za naporom. Odigrali smo više od 60 predstava u dupkom punim dvoranama u jednoj sezoni, bili nagrađivani, no to je manje važno.
• Mnogi se glumci ne bi složili s vama.
– Nagrade nisu važne kad ih imaš.
• Je li točno da je pred vama novi film koji ćete snimati u Londonu?
– Jest. Planova ima napretek. Projekata također. Dolazi jesen kad nas očekuje put u Marakesh, snimanje, potom zima i novi film koji se snima u Londonu. A na proljeće želim se sa sinom Ivanom valjati po zelenoj travi. Kći Čarna prevelika je za slično zadovoljstvo.
Post je objavljen 12.07.2005. u 00:54 sati.