Ima nešto nevjerojatno romantićno o ljudima koji su «suđeni» jedni za druge. U «suđenoj», «prepisanoj» ljubavi. Kao ljudi koji se nađu zajedno, ne znajući nimalo o povezanosti koja ih spoji nakong puta koji su prošli. I divan pojam kako svaka frustracija izgleda tako očaravajuće kada je gotova, kao novo iskustvo i novi osjećaji. Nova sjećanja. Kao i uvijek, to su nevjerojatno važne sitnice koje čine naš život. I znajući to, što god život sprema, nekako znam da je svijetlo na kraju tunela.
Upravo u taj tren kada netko spomene svijetlo na kraju tunela, ono nestane, u biti sakrije se. Kao pingvin u frižideru koji ugasi svijetlo kada zatvorite njegova vrata. Taj pingvin na kraju tunela nije pingvin uopće! A i da je, zar nebi bilo hladno na kraju tunela? Zar je pojam nade i sreće mjesto gdje je vrlo hladno? Ne, ne, mora biti toplo na kraju tunela, i ako pada kiša mora biti i duga negdje blizu. Tada ipak ni pingvin nebi bio tamo. On je sladak i simpatićan ali nevoli on topline. To dokazuje dakle da nepostoji savršenstvo, pa čak ni na kraju tunela. Osim ako ne smatramo svijetlo na kraju tunela fikcialnim svijetom, ali to je loše jer ako je fikcialni svijet, onda ne postoji, a volio bi misliti da svijetlo na kraju tunela postoji za sve nas, pa i za Pandoru koja je na kraju svoje kutije našla nadu. Tko je ta Nada bila, ne znam, ali mora da je bila jako slatka jer ako nije ja bi rađe pingvina. I opet, ako je Pandora u svojoj kutiji našla Nadu, zar nije to Nadina kutija? U koju je ušla Pandora? Odkud Pandori pravo da ulazi u Nadinu kutiju? Odkud nama pravo da ulazimo u tunel sa svijetlom? Ipak, to je naš tunel, jer ga svatko ima. Ali ako svatko ima svoj, nitko neće biti u našem i bit ćemo sami. Zar je svijetlo uopće bitno ako smo sami u njemu? Hoćemo li mi naći nadu na kraju tunela? Ne, naći ćemo svijetlo na kraju tunela. A tko je ta Svijetlo, ne znam, ali nadam se da je zabavna ako ću sa njom biti u tom tunelu. Ali nije ideja biti u tunelu nego izaći iz njega! Ali onda neće biti svijetla! I uvijek će biti mrak! Ne, ne, ostajem u tunelu, sa pingvinom i Svijetlom i ako mi se itko želi pridružiti neka spoji svoj tunel uz moj, i biti će to najveći tunel na svijetu, i na kraju ćemo biti mi, gdje ima svijetla da znamo gjde možemo sjesti i koga točno ljubimo.
Neki nikad nisu bili u sitaciji da ljube krivu osobu u ne znanju da je to ona. Svijetlo je izumljeno da bi se mi, ljudi, mogli ljubiti. I makar kažu da je ljubav slijepa, kaže mi nešto da se ka kraju tunela sve vidi, i njeno lice, i lice pekara koji mi prodaje burek.
I opet, ideja ne znanja koga ljubimo nije tako loša. Čak i da nije netko koga volimo, nikad nećemo znati. Svijet bi bio lijepše mjesto da se ljudi više ljube. To bi opet imalo posljedice na homofobnom području, međutim ni to nije tako loše jer se i homofobi moraju ljubiti, a pošto se jedino oni međusobno razumiju, neka se ljube.
Sve je u riječima, rekli bi. To bi rekli riječima i postaje jako slatko kako se riječima opisuju riječi kao izvor sreće. Sreća, kao mnoge stvari, se ne može opisati jer nikad nećemo biti dovoljno zadovoljni da je primjetimo. Možda ipak, kada se ljubimo ili jedemo romajin burek, nam sreća namigne i mi se nasjmešimo.
Bez obzira tko je Nada, tko je Svijetlo, mi smo ovdje da tražimo Pandoru da nam kaže kako je našla to dvoje, i kada nam kaže, moći ćemo se ljubiti. I to je sve što mi srce želi.
To i jebeni burek...
Post je objavljen 12.07.2005. u 00:33 sati.