Danas je bio lijep dan, svjež... opran kišom koju toliko volim… sva sam vesela šetala gradom u potrazi za klopom.. sjetila sam se davno zaboravljenog fast fooda blizu srednje i slijedila svježi miris najhrskavijeg toasta u gradu… prolazim pored «Praćke»… uspomene.. skrećem da vidim kakav je «naš parkić» u kojem smo uvijek svirali i na neko čudo ne nervirali susjede okolnih zgrada svojom slobodom… sve je ostalo isto.. smiješno… nisam se namjeravala zaustavljat već sam samo prolazila kroz park… nijeme oči su se zaustavile na mladoj djevojci sa iglom u veni… čućala je uz rub zgrade, tiha i sva majušna… nije imala više od 16.. nisam stala.. nisam mogla… željela sam, ali nisam mogla… ne mogu to iznova gledat, previše peče i previše boli… ja joj ne mogu pomoć.. prošla sam kroz park i izašla na Ilicu.. hrpa ljudi, svako režira svoj film… buka, koraci, promet…više nisam čula vrišteću tišinu u ušima, ali znala sam da još uvijek putuje u meni… imala sam osjećaj da ću povraćat... dugo mi je trebalo da se vratim u sebe..
prijatelju moj stari, sjetila sam se tebe… pored tebe sam stala, jer sam imala snage... bila sam mlada i puna vjere…jer nisam znala u što se upuštam, ali sam znala da me voliš dovoljno da mi dopustiš i oprostiš sve što sam ti morala reć, napravit… znala da češ me ćut, iskoristila sam ljubav koju si osjećao prema meni... znala sam da nije prekasno, jer si mi pružao ruku, jer je to sve u mojoj glavi bilo tako nepotrebno i glupo..
nazvala sam te večeras, samo da te čujem… bio si sav sretan, iako smo se nedugo vidjeli… dani gluposti i slabosti su davno iza tebe… kao da se desilo nekome drugome.. volim te idiote glupi, jer to zaslužuješ…