evo, totalno me pere neka nervoza!!!
oko 10 sam počeo sa čišćenjem nek prašine po stanu, nekih stvarčica sa stola, po ormaru... sad sam ispeglao 1 majcu za sutra da imam nešto obući... idem pojesti nešto malo da budem mogao zaspati... prije spavanca tuširanje i pranje kose nakon tjedan dana!!!! (to je nisam prao jer mi je doktor rekao, zbog rane...)
mislim da me u cijeloj ovoj priči pogodila sljedeće: (ima više tih stvarčica!)
1. kao prvo, ako se meni netko sviđa, ja se fakat povežem s tom osobom... nekako mentalno... nisam od onih koji će pojebat i odjebat... ona mi se fakat sviđala i još mi se sviđa iako je nisam vidio više od 2 tjedna i iako ono nije bila prava veza nego neka mala brijica....
2. i ono malo vremena što smo provodili zajedno, meni je bilo ljepše nego dosta lijepih stvari što mi se desilo zadnjih godinu dana...
3. posebno me pogodilo to što ona nije ni znala do prije 3 tjedna da je on tako teško bolestan! nisu joj htjeli reći jer je i njima bilo stalo do nje... i onda dok je saznala, otišla do njega, što joj je ostalo?!?! 2 tjedna??? što je to da nekome tko je na odlasku kažeš kako ti puno znači, kako ne želiš da ode, kako sve to nabiti u 2 tjedna??? kako nadoknaditi sve one trenutke kad nisi bio s tom osobom koja ti u biti predstavlja pola svijeta???
znam da je to isto vjerojatno moguće: nekad je jedna riječ, pogled dovoljan da ti kaže sve.... ali ipak mislim da to nije pravedno!!! samo nekih 2 tjedna!!! meni bi toliko trebalo samo da smognem hrabrosti i smislim 1 "dobru" rečenicu... i opet bi mi uzalud bio cijeli trud... jer što reći u takvim prilikama???? "Volim Te!", "Oprosti", "Ne želim da odeš!".... ŠTO REĆI??????
Ne znam jednostavno...
Ljudovi, svaka sekunda života je dragocjena i zato uživajte u njoj! Ja budem dok dođem k sebi od ovoga...
Post je objavljen 11.07.2005. u 23:58 sati.