Hladnokrvno povučena ručica daljinskog upravljača koja je aktivirala seriju eksplozija u Londonskoj podzemnoj željeznici, gotovo točno na godišnjicu masovnog zločina u Srebrnici, po tko zna koji tisućiti puta pred ista je bića, ljude, stavila ista pitanja. Pustimo na stranu bilo koje političko, socijalno, međurasno, međureligijsko ili međunacionalno ili povijesno pitanje, koje bi se u opširnim analizama i komentarima, koje ovih dana čitamo i čujemo, željelo uzimati kao polazna ili odredišna točka za davanje odgovora.
Osobno sam sklon činjenicu da se toliko pažljive, sistematične i organizirane aktivnosti usmjeri u projekt masovnog ubijanja, stavljati u kontekst antropologije, dakle istraživanja same biti prirode ljudskih bića.
Jer, i teroristički masovni napadi na New York, Madrid ili London i masovni zločini u Auschwitzu, Ruandi, Vukovaru, ili Srebrnici, sadrže istu konstantu: Oni su planirani, danima su osmišljavani, nečiji umovi su satima smišljali modele. Oni su manje ili više, organizirano koristili znanja iz tehnologije, psihologije, organizacijskih znanosti, prometnih znanosti i td. da izvrše zločin. On nije samo individualni iskaz poremećenosti i patologije, on je iskaz osviještenog zla i surove strane nekrofilne ljudske prirode. Uništiti, zatrti, ubiti, iskorijeniti, zauvijek osujetiti, temelj je tog strukturiranog i visokoorganiziranog zla.
Što se i kako se uopće može suprotstaviti tom zlu? Može antiterorističkim akcijama, alatima, savezima i koalicijama. Može policijskim psima, prisluškivanim telefonima, kontrolama aerodroma, željeznica, luka. A može i nečim što se može nazvati koalicijom za odgoj tolerantnih ljudi, možda poticanjem kulture koja razvija onu drugu stranu ljudske prirode, usmjerene civilizacije stvaranja, izgradnje, kreacije, strpljenja i zašto ne reći ljubavi. A to su onda projekti za baš svaku ljudsku osobu. Počnimo od nas samih, svakog ponaosob!
Post je objavljen 11.07.2005. u 08:03 sati.