Vratila san se sinoć. Do mora san imala 10 koraka. Aj možda 11. Glumila san bejbisitericu i to me bokun umorilo. Dizanje rano, doručak, kupanje, ručak, spavanje, kupanje, večera, spavanje. Ubitačan tempo ako su vam cimeri dvoje trogodišnjaka. Ali vrlo aktivnih trogodišnjaka. Nema stajanja. Preslatki su. I taaako pametni! Poželiš da su tvoji. Priznajen, isto san par puta bila na rubu nervnog sloma izjavljujući kako nisan sigurna da želin dicu, ali to se ne računa! :)
Guštala san odmarajući se od knjige i ljetnog gradskog pakla. Malo san se oporavila od ispitnog roka i trauma koje nosi sa sobon. Dobila san i boje. Sutra iden u vikendicu. Kreće žešći tempo: kafić, plaža, kafić, plaža, kafić. Sa osobama starijin od već spomenutih minimalno 2 desetljeća! Ali se bojin da se dio mene smirija- šta se tiče feštavanja i tako toga. Nekako mi nije do toga. Ježim se na samu pomisao da bi mogla postat jedna od "onih mirnih". Ne pripoznajen se u toj ulozi. Valjda ću se vratit u formu...
Fali mi momak, nisan ga vidila... 17 dana, ma šta, cilu vječnost!
Post je objavljen 10.07.2005. u 21:35 sati.