Najgore mi je što svi lažu. Nema života sve dok ja na cesti mogu sresti ratnog zločinca, čovjeka koji je palio kuće i ubijao, govori Sakib Malkić Malaga.
Pišu i snimili Ladislav TOMIČIĆ i Ivor FUKA
»Ako dođe Tadić, moglo bi biti i belaja!«
Najavljeni dolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića na obilježavanje desete obljetnice stradanja Bošnjaka u ponedjeljak nije dobro primljen ni među bošnjačkim niti među srpskim stanovništvom. Najbolje što Tadić može doživjeti od lokalnog stanovništva jest – ignoriranje.
– Svojim dolaskom Tadić nam želi ponovo otvoriti rane. U Srbiji nisu donijeli Deklaraciju o Srebrenici, a mi bi, valjda, Tadića trebali prihvatiti i uzeti za ozbiljno njegovu eventualnu ispriku, kaže Refik Begić, jedan od članova organizacijskog odbora zaduženog za obljetnicu Srebrenice.
– Nema se on šta izvinjavati! Tko će se Srbima izviniti, pita se Radovan Jovanović.
– Što će nam srbijanski predsjednik. Njegova isprika? Prihvatio bih je, ali malo s rezervom, kaže Nihad Kumrić, koji je srebrenička stradanja doživio kao 14-godišnjak.
– Ne zanimaju mene, dijete, predsjednici, ni srpski ni koji drugi, kaže nam baka Dara, koja živi u izbjegličkom smještaju, u neizgorjelom krilu srebreničkog hotela.
– Ako Tadić stvarno dođe moglo bi biti i belaja, kaže jedan od radnika u memorijalnom centru Potočari.
– Pozvali smo predsjednika Tadića na parastos za tri tisuće ubijenih Srba, koji će se održati u Bratuncu. Na parastos neka dođe, a osim toga neka ide gdje hoće, poručuju Tadiću Srbi iz Bratunca.
Radovan nas proglasio ustašama
U utrobama turobnih kuća, u opskurnim kafanama žrtve se broje različito: Bošnjaci nikad neće spomenuti Nasera Orića, ratnog zapovjednika Amije BiH osuđenog u Haagu zbog zločina nad srpskim civilima, a Srbi će priznati da je »bilo ubijanja«, ali neće propustiti reći da je, »ukoliko se gleda proporcionalno, po predratnom broju stanovnika«, više žrtava na srpskoj, nego na bošnjačkoj strani. U ovu i druge »srpske teze«, uz ostale, uvjeravao nas je i Radovan Jovanović, koji je s novinarima pristao razgovarati tek nakon što je našu upornost testirao verbalnim napadima u kojima smo proglašeni ustašama i zločincima te indirektno odgovornima za stradanja u Jasenovcu i u Srebrenici.
– Znaš tko je pobio te ljude, znaš tko ih je pobio? Vi ste ih pobili! Vi i oni koji su vas poslali ovamo, vikao je Jovanović na naše reportere u kafiću »Bato«, nadglasavajući se s »cajkama«.
– Zapiši da mi je drago što su muslimani napravili ono groblje u Potočarima. Neka imaju gdje da dođu da mole. Mi Srbi imamo Jasenovac, a ja sam u ovom ratu izgubio šestoro članova obitelji. Tijelo svog oca još uvijek nije našao.
Opet će pući
– Doći će u Srebrenicu Bin Laden, ali srpski, dobacuju nam mladići koji sjede za susjednim stolom, a nešto kasnije ohrabreni domaćom rakijom stanu podvikivati: »Ne damo Mladića i Karadžića, oni su zakletva!« Međutim, među Srbima se mogu čuti i pomirljive riječi.
Priča se razvodnila u gazimestanskim frazama, Jovanović će na razgovor staviti strašan pečat:
– Samo da se ovo malo smiri i spusti, opet će ovo pući. Hoće Kosovo da odvoje od Srbije, a nas bi gurnuli s balijama. E pa neće ići.
U trenutku kad mu zazvoni telefon, bez obzira na prijetnje, potajno ćemo aktivirati »fotoaparat« odložen na stolu i ovjekovječiti sugovornika. Nakon mučnog razgovora, »Batu« napuštamo u jednako mučnom raspoloženju. U Srebrenici uistinu ništa nije gotovo: lokalni Srbi sve su samo ne spremni priznati da je srpska vojska odgovorna za monstruozan zločin. Na bošnjačkoj strani naći će vas pomirljive riječi, ali o suživotu će se govoriti samo formalno. Oči će im se zažariti tek kad dođu na temu zločina i kad se spomene osam tisuća mrtvih. Bošnjaci bi u Srebrenici, čini se, bili voljni zaboraviti, ali im ne ide i pitanje je koliko vremena treba proći da bi teme o genocidu mogle biti gurnute u drugi plan. Kako kaže Malaga, naš sugovornik s početka priče, svaki pogled niz ulicu vraća slike iz srpnja 1995. godine, kad je grad zapaljen pa zatim okupan u krvi....
Post je objavljen 11.07.2005. u 18:16 sati.