Ima stvarno gadnih ljudi. Ima stvarno pokvarenih i nemoralnih ljudi. Ima ljudi koji šute. Ima ljudi koji odobravaju i podržavaju nemoralnost ovih gadnih i nemoralnih. Ima ljudi koje sve te moralne dileme uopće ne zanimaju. Ima ljudi koje ne zanima ništa. Ima ljudi koji naglo izgube nepravdom izazvani prkos i kad se treba jasno izjasniti, oni pognu glave. Ima ljudi koji se drže principa moralne pristojnosti i reagiraju kad mogu. Ima ljudi koji na nepravdu reagiraju uvijek, bez obzira na posljedice. Ti su jako, jako, jako rijetki. Ti ljudi su sami i ranjivi, ti ljudi su LUDI. Ja nisam jedan od njih. Ja sam od onih koji reagiraju važući rizik. Stjecajem okolnosti rizik je bio ogroman pa sam i reagirao često. Ništa nisam promjenio. Riječ je o razminiranju.
Ja sam proveo osam godina u razminiranju, u struci koja nije uvedena u popis zanimanja pa se pirotehničari vode kao šumski radnici. U mojoj struci (slobodno mogu reči bivšoj) postotak mrtvih i ranjenih je oko dvadeset posto, znači svaki peti je ili mrtav ili mu fali neki dio tijela. Noga, oko, ruka, testis, kuk... minske ozljede su redovito teške.
Razminiranje je komercijalna djelatnost. Postala je takvom zbog uvjeta koje je postavila Svjetska banka. Svjetska banka se opekla davajući kredite u svrhu razminiranja vladama zemalja tipa Angola i Kambodža, koje nisu imale razminiranje kao komercijalnu djelatnost nego je to radila direktno država. I krediti su na brzinu nestajali, a od razminiranja nije bilo skoro ništa. Moguće je da su tim novcem kupljene i nove mine. Tako je RH uvela komercijalni model da bi uopće dobila kredite. Stvoreno je tržište razminiranja na kojem su se nadmetale razne tvrtke za razminiranje. Donešena je i politička odluka da RH mora biti čista od mina do 2010. godine. Komercijalni model nije loš, ako postoje uvjeti jednakosti konkurenata pri tržišnoj utakmici i norme i pravila koje bi spriječavale konkurente da svoj probitak ostvaruju putem loše kvalitete odrađenog posla. Ništa od toga nije uvedeno, ni Zakonom o razminiranju ni podzakonskim aktima Hrvatskog centra za razminiranje. Jedini kriterij za dobijanje poslova od države je bila najniža cijena razminiranog kvadratnog metra ponuđena na natječaju od strane tvrtki za razminiranje. Granski kolektivni ugovor ne postoji pa tako neke tvrtke drže svoje pirotehničare na minimalcu, a ostatak novca im isplaćuju na crno. Time su tvrtke koje imaju kolektivni ugovor automatski u nepovoljnijem položaju zbog ogromne cijene rada, odnosno troškova poreza, koji su ovi 'na crno' izbjegli. Cijena razminiranog kvadrata je naglo pala na besmisleno niske razine, što je jako odgovaralo državi jer su sa istom količinom novca mogli proglasiti razminiranim više miniranog područja. Proglasiti razminiranim, a ne razminirati. Zašto sam to rekao? Kako je cijena padala poslodavci su vršili pritisak na pirotehničare da povećaju dnevni učinak, negdje direktno, prijeteći otkazom, negdje indirektno pozivajući se na budućnost tvrtke i sigurnost zaposlenja pirotehničara, odnosno prijetili su stečajem i neisplatom plaća. Plaće su pale na smiješne iznose, a kvadratura je povećana na užasno rizične razine. Standard preporučen od UN-a za ručno razminiranje metal detektorom je maksimalno do 100 kvadratnih metara dnevno. Neki ljudi su popustili pritiscima i dnevno radili i 800 kvadrata, a neki su stalno bili u nekakvoj konfliktnoj situaciji. Moja skupina, nas sedam ili osam odbijali smo raditi tolike kvadrature i bili smo prozivani kao neradnici. Skupina mi je uskoro raspuštena i mi smo bili razasuti po drugim skupinama diljem Hrvatske iako smo svi iz Dalmacije. Tako je neko iz Solina išao raditi u Osijek iako je bilo otvoreno radilište par kilometara od njegove kuće. To je bila otvorena povreda radnih prava, a da ne govorimo o nekoj pristojnosti ili profesionalnoj solidarnosti. Mi smo vikali neko vrijeme, tražili pravnu pomoć preko sindikata, ali to su sve spori mehanizmi. Oni su bili jači i sposobniji.
Meni je više puta bilo otvoreno sugerirano da samo 'preletim' neki teren, za koji bi poslije trebao svojim imenom i prezimenom potpisati da je profesionalno pregledan. Nisam pristajao, što nije puno mijenjalo stvari jer bi se uvijek našao neko tko bi moj dio terena odradio za pola sata, umjesto za tri dana. I to je bila redovita pojava. Kontrola HCR-a je tolerirala tako suludo visoke kvadrature, državi je to odgovaralo jer je politička odluka o 2010. godini kao kraju procesa razminiranja barem malo manje bila toliko očigledno nerealna i nedostižna. Mi smo stradavali tempom od troje ili četvoro godišnje. Svima je bilo jasno da uz tako visoku kvadraturu iza nas ostaju mine, mine koje će kad tad nekoga dočekati. Sindikat je organizirao prosvjede i štrajkove, ja sam bio tri puta na Markovom trgu, izigravao budalu, a situacija je postajala sve gora i gora. Moja tvrtka mi je trenutno dužna 40 000 kuna. Ja sam pokušavao utjecati na razvoj događaja, napisao sam Poziv građanima da ne ulaze u razminirana područja jer razminiranje nije obavljeno kvalitetno. Poziv je potpisalo dvjestotinjak pirotehničara, a u njemu su kao zahtjevi bili navedeni granski kolektivni ugovor i normatizacija dnevnog učinka. Završio je na stolu od Jadranke Kosor, beskoristan jer mu je svrha bila politička ucjena, a ne molba. Nitko nije bio spreman za otvoreni konflikt sa Vladom, ni Sindikat, ni većina šutljivog topovskog mesa od mojih bivših kolega. Razumijem ih, imaju velike kredite i obitelji, rizik da završe zguljenog mesa sa kostiju nije bio tako strašan. Čak ni kod onih koji su doživili blisko stradavanje kolege na terenu, čak ni kod onih kojima je istrgnuti kuk pokojnog kolege doletio i udarcem isčašio rame. Jer to tako ponekad zna biti, brza i trenutna smrt. A može i uz doživotnan užas jedva skrpanog, polovnog tijela. Ima svakavih ljudi. Ima ljudi koji rođenog sina puštaju da kosi nepregledanu livadu i tjeraju druge da rade istu stvar. Ima ljudi koji prihvaćaju šutke takvu situaciju, ima ljudi koji reagiraju kad mogu. Nije bilo ljudi koji su reagirali uvijek, bez obzira na posljedice. A bilo je i ljudi koji su otvoreno izjavili: ' Boli me kurac za mine koje će ostati iza vas, zanimaju me jedino mine koje bi mogla pronaći kontrola.' To je izjava moga bivšeg direktora s kojim sam se ja svađao ali potpuno jalovo jer taj čovjek nije uopće imao predodžbu što bi to bila pristojnost, a u ovom slučaju i moralnost jer je odgovornost u razminiranju ogromna. Ogromne odgovornosti su bili svjesni svi, od žene nekadašnjeg Premijera Račana, koja je bila neki ambasador dobre volje za razminiranje, Davorka Vidovića, koji je bio Ministar rada i socijalne skrbi i Predsjednik savjeta HCR-a i Otta Jungwirtha, ravnatelja HCR-a. I svi su bili potpuno svjesni ogromnog odstupanja realnog stanja na terenu od onog koje bi osiguravalo sigurnost pirotehničara i kvalitetu obavljenog posla na koje bi se mogla osloniti odgovornost prema javnosti. Svi su to znali i znaju i sad, nova vlast nije ništa ni pokušala promijeniti. Javnost je o takvom stanju bila informirana stotinama članaka u kojima se nedvosmisleno izjavljivalo da je stanje u razminiranju ravno terorizmu, jer pustiti ljude u neko područje koje je samo površno pregledano potpuno je jednako postavljanu novih mina. A to je terorizam. Ja sam se posvađao sa većinom Uprave i jednog dana sam odlučio da odem. Ništa nisam mogao napraviti, osim popustiti živcima i nekoga ubiti. A to je neugodan osjećaj. Da bi mogli donijeti i sprovesti odluku da ćete nekoga ubiti, sve u tri sekunde. I tako sam ja na bolovanju. Nisam nikog ubio, niti ću više ikad dopustiti da me pseta bijesna i pogana dovedu u takvu ili sličnu situaciju. To se odnosi i na moju sigurnost jer ja sam svoje zalihe sreće dobrano potrošio, a ne vjerujem u anđele čuvare.
Kako bi i mogao uz svakog petog mrtvog ili ranjenog kolegu. Reality alert, svaki dan. Sve je slučajno i podložno mome utjecaju. To je bio imperativ. U razminiranju se ne uči metodom pokušaja i pogreške. Kad sam ja već bio otišao, bila je jedna emisija na TV, vodila je Hloverka. U toj emisiji je tako jasno dano do znanja hrvatskoj javnosti kakvo je stanje u razminiranju da se totalni apsurd pojavio prvi put u svom totalitetu, potpuno bezobzirno ignorantan i potpuno bezobzirno i krajnje nemoralno neodgovoran. Svi su to mogli gledati, bilo je u udarnom terminu. Ja nisam gledao jer sam tada već prestao gledati TV. I nije se dogodilo ništa. Ama baš ništa.
Ja sam svoje odradio, i u profesionalnom smislu i u moralno angažiranom smislu. Predsjednik HUS-a, koji bi trebao biti na mojoj strani otvoreno me je lagao u vezi jednog zakona, njegov pravni savjetnik mi je, neznajući, rekao da sam ja u pravu. Ja sam mogao biti pažljiv do besvjesti, uvijek je postojala mogućnost da me ubije ovaj pokraj mene koji kosilicom kosi nešto što nije pregledao. Novac nije više bio nikakav motiv. Ja sam odustao. I to na vrijeme. Sad mi je žao što to nisam uradio i ranije, ali nema smisla žaliti zbog nečega što se ne može promijeniti.
Ljudi. Ima ih stvarno svakavih. Izbliza sam gledao kako rade gadni, nemoralni umovi, izbliza sam gledao kako ljudi šutke pristaju na užasne osobne rizike, izbliza sam gledao kako neki ravnodušno ignoriraju cijelu situaciju i paze na sebe, prenoseći rizik na ljude koji će doći nakon njih, izbliza sam gledao ljude koji poput mene reagiraju i imaju neke principe, gledao sam i kako nas polako utapljaju u živom pijesku Kvake 22 i uništavaju nam bilo kakvu motivaciju za promjenom jednostavnom i arogantnom ignorancijom. Nisam nikad vidio nikoga tko je reagirao uvijek i dosljedno, bez obzira na okolnosti i mogućnosti, bez obzira na posljedice. Takvih ljudi je izgleda jako, jako, jako malo.
Hrvatska javnost? Hrvatska javnost ne postoji. Ne postoje ni tragovi građanske ili bilo kakve solidarnosti. Hrvatska javnost, svjesnost o potrebama i dužnostima prema zajednici je uspiješno anestezirana godinama bombardiranja totalno bombastičnim informacijama i potpunim i redovitim izostankom bilo kakve pravne, a time i pravedne, reakcije države.
Je li možete zamisliti koliko je poniženje raditi u minskom polju, raditi nešto ekstremno opasno i od iznimnog društvenog interesa, raditi nešto humanitarno i časno, a da vas pokušavaju svim silama ubiti svi oko vas: Svjetska banka, Vlada RH, HCR, vaša tvrtka i cjelokupna javnost vaše države. I još ne dobijate plaću, a u slučaju invaliditeta (uvijek vrlo visokog) dobijate invalidsku mirovinu od 1500 kuna. Ja ne mogu. Samo zato što sam reagirao dovoljno često i nisam puštao da me čopor pseta uhvati i rastrga. Da sam šutio sad bi znao kakvo je to poniženje. Ovako znam samo jedno. Uvijek treba reagirati na nepravdu oko sebe. Nikad se ne smije pustiti da u nekoj raspravi neko pitanje ostane nerazjašnjeno, dovoljan je samo jedan propust i stvaraju se uvjeti za Kvaku 22, a tada je već kasno. I ne reagira se zbog drugih ljudi i brige o njima, reagira se zbog vlastite moralne higijene. Gledam čopore pseta kako njuškaju u svim segmentima mog života, znam na što su spremni i s kojom će lakoćom odracionalizirati bilo kakvu potpuno nemoralnu stvar, ako je to u bilo kakvom njihovom interesu. Znam da su spremni zguliti meso sa kostiju čovjeku bez imalo uvijanja, znam da njuše i koriste strah, znam da ih svi toleriraju ili čak podržavaju. Znam da sam sam. I znam da me neće više nikad dovesti u situaciju da pet dana ne znam je li dječak u Škabrnji ostao bez noge jer je ugazio na minu koja je meni ostala. Nije. Nije meni ostala. Ja sam ih tu našao devet i bio proglašen zabušantom jer sam radio sa pipalicom. Ostala je ovome jednom drugom i ugasila mu životnu radost u pogledu, vjerojatno zauvijek. Jer tu nema opravdanja za nereagiranje. Psi su u blizini, uvijek spremni. A jedna stvar je daleko gora od guljenja mesa s kostiju. To je užas rastrgane savjesti. Psi znaju rastrgnuti čovjeka, a da mu ne puste ni kap krvi. To je bio moj najveći strah, iskusio sam ga u tih pet dana neznanja. I nikad mi više bijesna, krvožedna pseta neće biti zapreka da reagiram. Jer ja planiram biti LUD. Što prije.
Post je objavljen 10.07.2005. u 21:12 sati.