danas san pobiga iz zatvora. zatvora zvanog split.
pobiga san u prirodu, u samotnost svoju. pobiga san tamo di se ne čuje žamor muha i stršljenova. sada samo samo more, ja i vitar.
vitar dere, diže more, more se pjeni, šumi i lomi. pored mene.
i gledan tako more okupan šumovima i mirisima.
gledan grad split.
gledan čiovo, merjan i kozjak.
gledan solin podno klisa.
gledan mosor u oblacima.
na čiovu sunce zalazi, pruža zadnje zrake, a na vickovom stupu nebo dodiruje gole stijene. od neba kabal se ne vidi.
a vitar dere.
i sto koluri vidin, i sto mirisa ćutin, i sto zvukova čujen.
a vitar dere.
Post je objavljen 02.07.2005. u 19:34 sati.