Zatvorila sam oči ne želeći gledati u tišinu. Ne želeći slušati samo mukle udarce svog srca, osim ako uz njih čujem i udarce tvoga. Ritam me je iscrpio, iz mene je izvlačio posljednje napore prolaznoga tijela da bi te udarce nastavila svirati istom jačinom i i stom brzinom ne smijući ih smanjiti. Nisam smjela zbog njega. Njemu sam dala obećanje da ću istim ritmom nastaviti živjeti.
Sada kad je vrijeme koje smo trebali provesti zajedno u dubokoj starosti došlo, ali i dalje bez tebe, pričam ti ovo. Znam da si me očekivao, da si do posljednjeg daha želio da dođem, ali ja to nisam znala. A sada mrzim samu sebe što nisam progutala ponos i prišla ti. Nekad sam mislila da je bolje da neke riječi ostanu neizgovorene, ali sada znam da nijedna riječ više neće biti zaboravljena i neizgovorena.
Sada ti govorim da te volim. Da sam te imala, ali nisam toga bila svijesna, a sada znam da sam te imala, a više te nemam. I to boli. To trga utobu i kida grlo i para ga pod novom bujicom boli. Bol u sebe uvlaći i guta sve stretne misli i pretvara ih u sve ružno. Sve nemoralno. Sve potpuno ljudsko.
Sada ti govorim da si bio u pravu. Nisam ti uvijek htjela to dopustiti pa sam ti se često suprotavljala bez nekog razloga.
Znaj da te uistinu volim i bojim se toga.
Budi moj anđeo. Pazi na mene. Nauči me da više nikada ne propustim reći nekome svoje osjećaje. Nauči me da pronađem nekoga tko če me voljeti kao što si me samo ti volio. Dopusti mi oprost, ako ne tražim previše.
Post je objavljen 09.07.2005. u 15:28 sati.