Gledala sam iz sjene zelenog čempresa kako se grupica ljudi, koje smo nekad zajedno poznavali, a sad pretvoreni u kopije sebe nakon 50 godina, sagnute glave mole zajedno a svećenikom i puštaju lažne licemjerne suze da im se kotrljaju izdajničkim licima prevtljivim.
Izdali su nas, a tada smo izdali i jedno drugi jer smo se previše bojali budućnosti i povukli se kao miševi u rupe.
Gledala sam iza zelenog čempresa kako četiri čovjeka na užadi drži lijes i polako ga sve manje vidim jer ulazi u zemlju. Ne mogu vjerovati da je gotovo. Iako si se tokom godina promjenio nastavila sam te posjećivati iako sam za tebe morala biti mrtva. Nastavila sam se veseliti tvojoj sreći i plakati u tvojoj tuzi kao sada iza čempresa u kasno popodne, onog dana kada se nije očekivalo da se sunce tako brzo spusti. Toga dana su neki drugi bogovi naredili suncu da dopusti mjestio tami kako bi se dvije duše u jednoj oprostile zadnji put prije nego obje krenu u vječnost slobodne, ali svatko od njih u drugu vječnost.
Gledala sam iza zelenog čempresa i vidjela mukli udarac lijesa o zemlju pred očima. Vidjela sam prvu palu grudu zemlje. Neku drugu grudu. A onda još pokoji lažni jecaj i odlazak svih. Vidjela sam njihove prvljave male živote i podmukle laži koje kroje u predvaćerje njihovog bijednog dana. Mrzila sam ih. Nisu te znali kao ja, ili voljeli, ili brinuli o tebi kao ja. Nisu te bili vrijedni. Ja te nisam mogla imati. Nadam se da će ti vjetar donjeti šapat mojih riječi na mjesto gdje si sada. Znam da će ti sada biti bolje jer imaš novu priliku koju ćeš doživjeti bez mene. Ponekad se pitam da si možda nismo suđeni. Možda si nismo suđeni jer si ti mrtav, a ja to nikad neću biti.
Žao mi je dok gledam u tvoj otvoren grob iza zelenog čempresa što sam popustila i nisam odoljela lažnim pričama koje su bile tako primamljive kao najgori grijeh.
Zadnji nagovještaji sunca koji su bolno kolali mojom krvlju su nestali, a potpuno tamna noć te je prekrila. Počinje kiša, ljubavi. Sve je jača. Bar mi nitko neće remetiti moje posljednje vrijeme s tobom.
Više nism sigurna jel trebam nastaviti s ovom zavodljivom agonijom bez tebe. Možda bi bilo najbolje kada bi uz tvoj otvoren grob dočekala jutro s dugom i u duzi zauvijek nestala, i s propuštenom drugom prilikom što ju ti imaš.
Gledam te. Oko tvojeg groba za umiruće tijelo rastu bijele ruže. Sječaš li ih se i ti. Bile su tako lijepe u svojoj bijelini zajedno s onim biserima. Bile su tako svježe, mlade, neodoljive i zabranjene. Bile su toliko naše.
A sječaš li se onih bagrema bili su tako vlažni od ljutarnje rose dok smo bili na polju kraj drveta. Sjećaš li se ljetnog pljuska i trčanja po njemu.. sječaš li se svojih obećanja. Mog slomljenog života. Mojih suza zbog tebe. Mojih suza za koje si znao, ali ih nisi htio spominjati. Gledam u lijes. Ispod njega je tvoje nekad napeto, mlado tijelo. Sada si izgubio žilavost mišića, a što je najgore tokom godina si izgubio onaj pogled u očima. S vremenom si postao hladan čovjek..
Ubirem bijelu ružu, a trn mi probode prst. Iz njega kapne neka druga krv,. Ne moja. I ja sam se promjenila, padne mi na pamet. Nisi samo ti. Sada znam da ima nade jer se ljudi jednostavno mijenjaju. Možda ipak . jednom, ali nekome drugom. Ja sam svoju jedinu ljubav potrošila i nosit ću ju kroz vječnost žaleći što je prebrzo potrošena.
Bacam ružu u vlažnu rupu tame, okrećem se i odlazim.
Znam da si tu. Da me gledaš. Da si čuo sve što sam ti rekla. Ljubavi, volim te. Nedostaju mi naša neka davna vremena.
Oprosti zbog slabosti.
................
Post je objavljen 09.07.2005. u 14:56 sati.