kao što navedoh u prijašnjem postu, ja sam mala ponosna vlasnica jedne malo veće spravice...noo,ne navedoh da sam još ponosnija imateljica jedne malo manje ( ali ništa manje draže ) spravice..
eh, da, uz naš printerić na akciji dobismo i empetrija...maloga, isto tako epsonovoga..
ma sretna sam ko mali miš!
no, ta tehnologija vrlo napredna, uzima danak u neznanju...mojem!
ja sam malo tehnički pomalo zaostalo stvorenje, jer u moje vrijeme još nije bilo ni spomena, a kamoli prikaza nekakvim empetrijima, ajpodovima te ostalim takovim spravicama, pa nisam imala gdje steći navedeno znanje...
i tako ja uđoh u treće tisućljeće nepismena.
no, radim na tome.
polako pa sigurno.
pa slijedi priča koju sam željela podijeliti..
dakle, ta mala spravica ima par šarafića za koje sam mislila da ih se treba odšarafiti da bi se mogla staviti baterija.
a ja nemam tako mali odvijač.
pa rekoh, idem do urara, oni sigurno imaju.
i uđem ja tako, sva sretna..i čekam da gospođa udovolji klijentu koji bješe prije mene.
a gospon dragovoljno prepusti svoj red meni. rekoh, fino, baš mi je to lijep početak dana.
bolje da sam se na mjestu okrenula i izašla.
dakle, gospođa urarka me prvo pregleda od glave do pete preko svojih očala, spuštenih, naravno, na nos, te uzdahnu glasno i duboko nakon što sam ju ja najpristojnijim mogućim glasom ponizno zamolila za minuticu njenog vremena i pažnje i da li bi mi mogla odšarafiti ta četiri šarafića i umetnuti bateriju unutra...
i uzme tako ona mojeg malog empetrija, sveudilj i poprijeko nešto mrmljajući sebi u bradu i ispod glasa..
čekam ja...
čekam ja...
čekam ja...
i dočekam.
gospa mi je fliknula empetrija, još jednom uzdahnula, i bahato, bezobrazno, nadrkano, prosto, preko kurca rekla, doslovno : " Što me zamarate s tim, kad vam se to tu otvara! "
pa hvala vam draga gospođo, što ste bili tako dobri i pristojni, i ugodan dan vam želim, i oprostite mi što sam se uopće usudila ući u vašu urarnicu i što sam vam potrošila vaše dvije minute dragocjenog vremena! stvarno mi je žao što sam tako blesava i nemam pametnijeg posla nego gnjaviti ljude u kvartu!
eto, kako neznanje može upropastit dan.
zato ću ustrajno raditi na svome obrazovanju odsada pa nadalje.
( pa zar se nije mogla nasmijati i lijepo mi reći, zar je toliko teško odaslati osmijeh i malo pozitivne energije?
a tek je bilo deset sati ujutro. ne znam što bi se dogodilo da sam došla pred kraj radnog vremena...valjda bi i policiju zvala zbog remećenja njenog mira! )
Post je objavljen 08.07.2005. u 21:16 sati.