Pred očima nam se porađa budućnost, krvavo i bolno. Sustigli su nas njeni gorki plodovi, a u ovom stoljeću rata (stoljeću terorizma, kako se pokazalo) kusat će ih i djeca naše djece. You gonna reap what you sow -žet ćeš kao što si i sijao, poslovica bi rekla okrutno i nemilosrdno. Jel´i Tonyu Blairu to palo na pamet, dok je jučer onako blijed čitao priopćenje? Jel´i Tony slutio što će žeti kad je sa Bushom odlučio sijati? Kolikogod je ogromna moja tuga zbog nezadrživog širenja terorizma, preko Indonezije, Bliskog Istoka, Španjolske, a evo na koncu i V.Britanije (iako očekivano, ništa manje šokantno), toliko je ogromno i moje razočaranje T.Blairom. Taj je čovjek toliko obećavao.. Tony pobogu što se Busha uhvati?
Još se sjećam Blaira tamo´99te, u krvavo crvenoj majici kratkih rukava, na Kosovu, među Albancima. Jedna obična majica, ali toliko znakovita poruka: Uz vas sam. Netko vas ipak nije zaboravio. Iako su sve ostala pusta obećanja i za takav je potez trebalo imati muda. I za takav je potez sposoban bio jedino perspektivan, idealističan,i tada još uvijek mlad britanski Premijer.. ali s Bushom poče i njegov pad.
Na laži zasnovana intervencija nije slutila na dobro. Biti jedna od kandži one USAšape na Iraku – obećavalo je donijeti samo nevolje. I nevolje su došle. Fanaticima ispranih mozgova, spremnih na žrtvu u ne znam čije ime, ne treba puno da udare svom snagom. U biti, potrebno im je puno manje od nečijeg - vojnog sudjelovanja. Što mislite, zašto ne napadam Švedsku? – upitao je Onaj bradonja Busha, a ovaj se nije ni potrudio razmisliti, nema čime. No Tony je imao i mogao čime razmisliti. Ali na onom raskršću na kojem se svatko od nas kad-tad nađe, na onom raskršću Roberta Johnsona na kojem nas osobno s ponudom čeka vrag i veli: Ti bi svirao dečko? Može, ali cijena je tvoja duša –na onom raskršću na kojem svjesno odvaguješ i biraš kojim putem poći: težim putem i postati čovjek ili lakšim pa ravno u pakao? - Tony je svjesno izabrao pakao. I sada mu je pakao stigao. U London. A žrtve su, kao i uvijek, nevini civili.
I kad već govorim o nevinima, za koji dan spominjat ćemo se godišnjice još jednog takvog krivog odabira, još jedne od pojedinca izabrane ceste do pakla, cestarinom plaćenom dijelom vlastite duše i - životom tisuća nevinih.
No promatrajući tragediju u Londonu, primjećujem kod Britanaca drugačiju reakciju u ovakvim situacijama od reakcija Amerikanaca (za sad). Nešto što se viđalo i za Drugog Svjetskog kad je London trpio strašna naci-bombardiranja. Primjećujem onaj inat, trezvenost ili jednostavno smisao za uspostavljanje reda i nastavka ´normalnog´života. Always tea at five my dear chap, always! Vidim da se još drže onog što je Churchill upečatljivo rekao: Obećajem vam krv, znoj i suze. Ali budite uz mene, ne posustajte.Blair nije Churchill, ali ni Britanci nisu Amerikanci, jer vidim da ne posustaju, crpe snagu iz te tradicije, iz smisla za red. Ne prepuštaju se (za sad) masovnoj osvetničkoj histeriji. I bolje je tako, jer snage će im trebati. Stoljeće je tek počelo.