Marketing
Spasimo Šibenik !
Nautilusov post me je istinski ganuo. Zamislio sam se i vratio se malo u jednu ne tako daleku, i jednu ipak daleku-nepovratnu prošlost.
U Forumu Radio Šibenika i ovdje na ovom blogu koji će valjda jednom biti označen kao povijesni, pišemo o svemu što ne valja u našem gradu, a toga je, nažalost, puno. Kritiziramo, bijesnimo (s razlogom), želimo ukazati na probleme, potaknuti i pokrenuti nešto. Za ovaj grad. Za nas.
Kada sam ušao u Forum, nešto se u meni prelomilo. Unatoč ovom burnom vrtlogu života u kojem se vrtim, počeo sam na jedan drugačiji način razmišljati o ovom gradu. O Šibeniku. Iako on nikad za mene nije bio samo grad, u ovom nama svima dobro poznatom bunilu čovjek nekako izgubi tu nit koja ga veže sa kamenom, cestom, crkvom, parkom, rivom. Iako nisam star, sjetio sam se da je još danima kojih se ja svježe sjećam, ovo bio jedan drukčiji Šibenik. Šibenik koji je disao, živio. U svom kamenu. U svojim ljudima.U svakoj svojoj buri i bonaci.
Po pričama, još davnije, grad je živio punim plućima. Mladost i starost kao jedno upijala je njegove sokove. Bila je tu i jedna djevojka, veselih i sretnih plavih očiju. živjela je od korice kruha i tog Šibenika. Nije znala za vlast, za politiku, za projekte, proračun.. (znam da je sad drugo vrijeme, kao što sam i "propovijedao", danas se svi trebamo baviti politikom jer konačno-mi vladamo, zar ne?)
Ali, oprostite mi na stalnim digresijama, govorio sam o gradu. Ta ista politika uništila ga je i bojim se da nam umire.
Umire u očima one djevojke iz priče. Ponekad plahe, ponekad živahne. Ali sretne. Svaki dan na poljani, vikendom plesnjaci u hotelu "Krka". Kalelarga. Riva. Njena mjesta. Njen život. Sada je više nema. Za mene je dio grada već otišao s njom. Odjednom, kao u mračnom filmu, nestala su i njena mjesta. U hotelu se prodaju čarape, poljanu su prekrila vozila. Kad su i otišla, kako kaže Klint, ostalo je ulje. A ono se teško ispire.
Poznavao sam tu djevojku. Bila je moja mater.
Prenijela mi je svu ljubav i ljubav prema tom gradu. Mogao sam, ali nikad nisam otišao. Valjda i zato da doĹživim i dan kad će Šibenik opet biti onaj iz njene priče.
Sjetim je se često, a naročito kad čujem pismu "Dalmatinske oči plave". Nekako se odmah sjetim i poljane, rive, doca. Kao da sam negdje u dalekom svijetu.
Mi smo voljeli grad i grad je volio nas. Beskrajne šetnje po kalelargi, ponekad bez razgovora. Znali smo i preko dana otići na tvrđavu. Gdje god bili uvijek smo se u mislima vraćali tu. ON nas je čekao raširenih ruku i dozivao nas; ovdje je sreća, ovdje je istina. Utjeha tuzi, oda radosti.
- Želja i ispunjenje - Klicao je grad, a mi smo čuli zov. Svi su mu se vraćali, ovako ili onako. Makar i kroz slike, kroz pisme, miris srdela, okus vina u željnim ustima.
Pokušajmo vratiti grad iz ove davne priče. On nas treba. Više nego ikad prije. Budimo jedno.
Spasimo ŠIBENIK!!!
MAD DOG
U Forumu Radio Šibenika i ovdje na ovom blogu koji će valjda jednom biti označen kao povijesni, pišemo o svemu što ne valja u našem gradu, a toga je, nažalost, puno. Kritiziramo, bijesnimo (s razlogom), želimo ukazati na probleme, potaknuti i pokrenuti nešto. Za ovaj grad. Za nas.
Kada sam ušao u Forum, nešto se u meni prelomilo. Unatoč ovom burnom vrtlogu života u kojem se vrtim, počeo sam na jedan drugačiji način razmišljati o ovom gradu. O Šibeniku. Iako on nikad za mene nije bio samo grad, u ovom nama svima dobro poznatom bunilu čovjek nekako izgubi tu nit koja ga veže sa kamenom, cestom, crkvom, parkom, rivom. Iako nisam star, sjetio sam se da je još danima kojih se ja svježe sjećam, ovo bio jedan drukčiji Šibenik. Šibenik koji je disao, živio. U svom kamenu. U svojim ljudima.U svakoj svojoj buri i bonaci.
Po pričama, još davnije, grad je živio punim plućima. Mladost i starost kao jedno upijala je njegove sokove. Bila je tu i jedna djevojka, veselih i sretnih plavih očiju. živjela je od korice kruha i tog Šibenika. Nije znala za vlast, za politiku, za projekte, proračun.. (znam da je sad drugo vrijeme, kao što sam i "propovijedao", danas se svi trebamo baviti politikom jer konačno-mi vladamo, zar ne?)
Ali, oprostite mi na stalnim digresijama, govorio sam o gradu. Ta ista politika uništila ga je i bojim se da nam umire.
Umire u očima one djevojke iz priče. Ponekad plahe, ponekad živahne. Ali sretne. Svaki dan na poljani, vikendom plesnjaci u hotelu "Krka". Kalelarga. Riva. Njena mjesta. Njen život. Sada je više nema. Za mene je dio grada već otišao s njom. Odjednom, kao u mračnom filmu, nestala su i njena mjesta. U hotelu se prodaju čarape, poljanu su prekrila vozila. Kad su i otišla, kako kaže Klint, ostalo je ulje. A ono se teško ispire.
Poznavao sam tu djevojku. Bila je moja mater.
Prenijela mi je svu ljubav i ljubav prema tom gradu. Mogao sam, ali nikad nisam otišao. Valjda i zato da doĹživim i dan kad će Šibenik opet biti onaj iz njene priče.
Sjetim je se često, a naročito kad čujem pismu "Dalmatinske oči plave". Nekako se odmah sjetim i poljane, rive, doca. Kao da sam negdje u dalekom svijetu.
Mi smo voljeli grad i grad je volio nas. Beskrajne šetnje po kalelargi, ponekad bez razgovora. Znali smo i preko dana otići na tvrđavu. Gdje god bili uvijek smo se u mislima vraćali tu. ON nas je čekao raširenih ruku i dozivao nas; ovdje je sreća, ovdje je istina. Utjeha tuzi, oda radosti.
- Želja i ispunjenje - Klicao je grad, a mi smo čuli zov. Svi su mu se vraćali, ovako ili onako. Makar i kroz slike, kroz pisme, miris srdela, okus vina u željnim ustima.
Pokušajmo vratiti grad iz ove davne priče. On nas treba. Više nego ikad prije. Budimo jedno.
Spasimo ŠIBENIK!!!
MAD DOG
Post je objavljen 08.07.2005. u 13:57 sati.