Vrime leti i ja više ne razlikujen snove od stvarnosti. Valjda zato jer je prebolesna. I zato jer bi tila da je malo ljepša pa zato sanjan. I kreiran vlastiti svijet. Mali zaklon od ljudi, i lijepih i ružnih.
Ne volin ih ovako dijelit, ali nekako me povride.
Želin da me neko treba. Da mi treba. A najviše mrzin šta mogu bit i sama. Zaštićena u knjigama i textovima koje čtan i pišen. Koliko želin da moja slova ožive. Da lebde po prostorijama i da svako slovo nađe nekoga ili nešto na čemu će se zaustavit. Di će bit sretna, pa makar ja tako bila tužna.
A tuga i nije toliko loša. Jedino kroz nju znaš ko ti je prijatelj. I uživaš kad je s nekim podijeliš. Isto ka i sreću. I kad su prijatelji sretni šta te vide. Kad te dožive točno onako kako bi trebali.
Post je objavljen 07.07.2005. u 19:42 sati.