Koliko smo iskreni, mi ljudi?
Iskreni prema sebi i prema drugima?
U koilikoj mjeri još kotira ta odlika koja se nekada smatrala vrlinom. Svakom idealistu ona je dakako to oduvijek bila i zauvijek će ostati. Čudoređe je prekrasna stvar nad čijim teorijama možemo napajati duše satima.
Ipak svjesni vremena u kojem živimo, tržišta na kojem preinformirani dišemo, konkurencije pod kojom laštimo strategiju nadživljavanja (ehe, nekada davno zvala se preživljavanje) kao da lagano gubimo realno tlo pod nogama.
Zašto? Zato što na čvrstome tlu obrambenog mehanizma ličnosti malobrojni iskreni i zadovoljni o(p)staju.
Ne ulazeći u vaše etičke i moralne postulate (u koje niti ne sumnjam) pitam se:
- koliko iskreno uživamo prženi suncem godišnjih odmora (nauljeni zaštitnim faktorom + beskonačno), zavaljeni na podmetaču od plastičnih kartica, siti i utaženi odgodama svih oblika plaćanja i samouvjereni do beskraja kako rastačemo svoj stress krajobrazom najljepšeg mora na svijetu?
Ne, nije mi cilj kritički se postavljaiti prema zasluženom odmoru, ugodi, suncu. Ovdje se jedino kritički odnosim spram onih stereotipa koji čovjeka imaju učiniti sretnim, zdravim i odmorenim. Svakome tko je u takvim prilikama i mogućnostima želim sve najbolje.