Marketing
amerikanci u grotlu zagreba...
bilo je to godineeeee devecto i treće......
dobro, nije baš devetsto i treće, al brijem da je to bila dve iljadita. par ljeta prije toga lunjo sam po bespućima otoka Raba. pado s 8 metara visoke stijene, završavo u Rijeci u bolnici, umiro na operacijskom stolu, pio, pleso, igro biljar, slušo gažere Saturnus kak svaku večer u trenutku špice odsviraju Coco Jumbo... i tak, te dve iljdaite, ja zapičio nekam drugdje na more i vratio se u ZG. ljudi su sami doma, cuga se pelinkovac, gledaju se filmovi, sluša se mjuza, čaga se, reže se prezbušt u 3 ujuto, gađa se smetlište s vrećom s osmog kata i ostale stvari koje će se ovog ljeta ponovit. zvoni telefon i frendica iz Slovenije me zove s Raba da vidi kaj ima i da me nekaj zamoli. daje mi frenda iz New Yorka (stari mu je s raba pa zato dolazi) da mi objasni situaciju...
Dakle, on je dofuro svoja dva frenda na Rab da "vide egzotičnu državicu na jugu europe"... majstorima drugi dan ujutro ide avion iz zagreba prema doma, a bus imaju popodne. "dal bi ti njih htio udomit na jednu noć i odfurat ih na aerodrom ujutro?"... čim sam vidim uzbuđenje i nesvakidašnju situaciju pristo sam. pokupio sam ih na autobusnom prepoznavši ih ko jednog ogromnog i jednog pinkleca. Ogromni se zvao Nathaniel i (budući ne postoje pravi Amerikanci) starci su mu bili neka kombinacija Nizozemske i Irske. Kepec se zvao Nathan i bio je mali mučačos cigo kombinacija Mexico-Italija... dakle, crni i bijeli, Nate & Nate....
stali smo nekaj pojest i ovaj visoki ni pet ni šest oće "fried chicken"... pa jebemtisunceameričko, mislim si u sebi... kaj jebeš sad?! i ko za vraga konobar veli "ok"... najeli se oni, računali neke postotke za tip, i nakon dva tjedan u hrvatskoj ja sam prvi koji im objašnjava da tog kod nas nema.... kaj je na cjeniku, platiš... njima je to bilo čudnooooo ko kad neko u danjašnje doba pošalje klasično pismo a ne i-mejl....
dođemo do mene doma, smjestim ih u svoju sobu... ko pravi naivni balkanac nit sam išta maknuo iz sobe, nit sam se bojo za novce... niš...
i onda slijedi večer... već polupijani (ma kaj polupijani?! zdrobljeni) Odžaklajza me zove na telefon dok mu iza leđa trešti ugodni ljetno raspoloženi The Police... chad se dere iz pozadine, a goc mi poručuje da se izvolim s njima nacrtat na tulumu... ja izbezumljen. ugodno iznenađen gocovim gostoprimstvom prema amerima....
dolazimo, ja ih upoznajem (pokušavam bar) s ekipicom i sa okruglim stolom na kojem više nije bilo mjesta od pepeljara, čaša od gemišta i ogromnog busena koji smo taj dan sredili za "nek se ima!"... vidim ja njima strah u očima koji govori "pa ovi hrvati su ludi! di smo mi to došli?! pa ovi slovenci na rabu nas nisu na ovo pripremili"... malo se skuliravaju i posjednemo mi njih na posebna mjesta i počinje spika... svi učili njemački u školi, gramatika leti od englesko-hrvatskog do nepostojeće-engleskog... sve super... smijeh, objašnjavanje tipa "ma mi hrvati vam pijemo zbog rata (u zagrebu ga je fakat bilo :) i to od kad nam šaka izraste dovoljno da zgrabimo pivu"... izmišljaju se narodne predaje, sređuje se nova uljapšana povijest naše države, našeg grada... oni nas rečenicama tipa "i have only 3 VCRs in my house" pokušavaju uvjerit da kod njih nije viši standard itd itd... sve lijepo divno krasno, sve dok nisam zamijetio da se ovaj mali napušio ko svinja i već je zelen, a veliki (provjereno znam da je na rabu bio sramežljiv i da nisu niš pili) eksa treći gemišt, pokazuje nam trbušnjake, ustaje, umire od smijeha, drži se za međunožje i viče "to pee! to peeee!"... vrag odnio šalu, oni padaju po dnevnom boravku, mali cigo ide k meni natrag doma spavat jer nemre stajat, ovaj veliki već leži na kauču kod fatty-ja... KAOS...
ponosan kaj smo im pokazali da su Nelly sa svojim flasterom i Jay Z s čubama veličine boga smiješni za nas... ovo je prava stvar... uz još malo lupanja po vratima, držanja za zidove i jauke iz kupaone uspio sam i velikog smjestit na krevet....
drugi dan je za 6 ujutro zakazan odlazak na Pleso... veliki ne zna di je... mamurluk ko iz priče... mali s tupim pogledom prazne glave jede pol kroasana. veliki se na odlasku klanja mojom majci i zahvaljuje joj se do neba na gostoprimstvu... moja mama nasmiješena samo pametno klima glavom, makar je u školi učila samo Ruski i na engleskom je u to vrijeme znala reć sam jes!... na check outu veliki bez pardona u supermen pozi spava na šanku i klecaju mu koljena i simpatična službenica baš kad ga je htijela prodrmat ugleda dvije karte koje se naziru od ispod pulta... mali je dosego!!!
oni mi se zahvaljuju do boga, padaju hvalospjevi prema zagrebu, rečenice tipa "we'll never forget you!", grljenje, ispričavanje kaj sam ih upozno na jedan dan a oni se taj dan razbili, ispričavanje kaj me nemru propisno pozdravit jer imaju "fan-fuckin'-tastic hangover"... ja im želim sretan put i objašnjavam im da nam je bilo u cilju da se ponapijaju kao farewell tulum...
odletjeli su i djelomično zaželjeli da se više nikad ne nađu u jednoj takvoj državici, da više nikad ne budu na milosti i nemilosti nekog tamo "zaostalog naroda".... ipak, ovaj veliki je tog famoznog 11.9.2001. uspio bit u šopingu na Manhattanu i nesto je, naravno, i bila je opća panika... ipak, sve je ispalo oke, nije bio onaj koji se bacio s miljontog kata...
al kad je vidio zgradurinu kak se urušava, sigurno si je na trenutak pomislio "Bože, hvala ti na svemu. bar sam posjetio Hrvatsku".....
P.S. lakiraju mi parkete u dnevnoj sobi pa sam omamljen ko pas već dva dana... ihaaaa
Post je objavljen 07.07.2005. u 12:39 sati.