Ako postoji nešto što u životu ne mogu smisliti, to je arogancija. Arogancija kod mene izaziva bijes, a taj osjećaj ne volim kod sebe...
I nije važno šta je dotični postigao, i nije važno je li najveći, najbolji, najcjenjeniji, važno je kakav je u duši, kako se postavlja prema drugima, kako nastupa.
A ljudi koji nastupaju s visine sasvim često (ne uvijek!) sitni su u duši, mali tamo gdje bi trebali biti veliki. Neke izjedaju kompleksi koju odavno vuku za sobom kao dragi teret od kojeg nikada nemaju namjeru da se rastanu, druge jednostavno boli dupe za sve osim za sebe. Prvi su arogantni iz prijeke potrebe, drugi iz hobija. Mogu razumjeti prve, mogu pokušati shvatiti druge. Ono što ne mogu je da im takvo ponašanje toleriram.
Zašto?
Zato što sude o drugima po sebi. Misle da ako su njihova djela takva kakva jesu, treba da budu i sva ostala. Misle da su principi kojima se rukovode u stvaranju samim tim što su istiniti za njih istiniti i za sve druge. Misle, u svojoj aroganciji, da su u pravu i mahnito šamaraju svojim principima i vjerovanjima unaokolo, uz onu staru dječiju "Kog udarim, tog ne žalim!".
Zato što sam srela ljude koji su majstori svog posla, a pri tom nisu arogantni. Zato što su ti ljudi jako dugo radili i učili da do tog stupnja dođu, i sva ih ta muka nije iskvarila, nije učinila gorkim, nadobudnim... Zato što sam srela ljude koji iako su veliki ne misle da su veći od drugih, ne nalaze za shodno niti misle da ih to čini pozvanim da prosuđuju i presuđuju drugima.
Zato: Čast svakome, aroganciju nikome.
Ne opraštam.
Post je objavljen 07.07.2005. u 15:43 sati.