Marketing
In memoriam.........
Ima ljudi koji nakratko dođu u vaš život i ostave neizbrisiv trag. Sa suzom u oku pišem ovaj post, jer jedne takve dobre duše više nema......njene dobre i prekrasne plave oči sklopile su se zauvijek.......
Danas sam se sjetila jedna posebne osobe koja je točno prije dvije godine tragično izgubila život. To je bila moja novostečena prijateljica Tatjana. Imala je tridesetdvije godine, bila je majka troje djece, dva dječaka i jedna male jednogodišnje djevojčice. Kao osoba bila je draga, samozatajna i dobra. Radila je u Akvariju na Verudeli i svi smo je voljeli. Oslikala je Akvarij i Mileninu slikovnicu o malim morskim stanovnicima. Vodila je dječije rođendane i dijelila djeci ovu prekrasnu slikovnicu i ništa joj nije bilo teško za djecu učiniti.
Danas u spomen na nju dobila sam dopuštenje da ovu slikovnicu prikažem i vama. Tanja je sada u nebu i vjerujem da sa anđelima slika svoje prekrasne slike.
A ja je sigurno nikada neću zaboraviti......nikada.....nikada......
Rak samac i moruzgva
Jednom davno, beskrajno, pusto more dobilo je stanovnike.
Neobično su izgledali sa svojim bodljikama, kućicama, ljušturama i lovkama. No, baš taj čudnovat izgled, davao im je sigurnost. Bodlje su štitile ježiće, ljušture školjke, lovke vlasulje, a kućice puževe. Morski račići dobili su kliješta i tvrd oklop, a mekani rep skrivali su u napuštene puževe kućice.
Jedan račić imao je problem. Nikako da pronađe skrovište za svoj rep."Ostao sam sam.Što da radim?Moram se negdje sakriti, inače će me pojesti.",pomisli on i zavuče u šupljinu kamena. Vrijeme je prolazilo, a on je bio bez kućice.Bio je gladan, ali se nije usudio izaći iz zaklona."Bojim se" rekao je."Nikada ne znaš što te vani čeka. Bolje da sam na sigurnom, pa bio i gladan."Ostali račići šetali su se ispred njegovog zaklona i dozivali ga."Izađi, idemo se igrati.Zašto se bojiš?"reče jedan."Stalno si u toj rupi sasvim sam.Znaš što, prozvati će te RAK SAMAC!"doda drugi."Lako je vama" odgovori račić bez kućice."Vi ste svoj rep sakrili, a moj nije na sigurnom."
"Rak samac se boji" smijali su se njegovi prijatelji, odlazeći svaki svojoj kući. Nastupila je tišina. Tek pokoje zrnce pijeska spuštalo se polagano na dno.
Netko, sakriven u listovima morske trave slušao je cijeli razgovor. Kad su se račići razišli, približio se kamenu u kojem se skrivao rak samac."Sve sam čuo i htio bih ti pomoći. To sam ja, pužić. Poklonio bih ti svoju kućicu, tijesna mi je. Napraviti ću si novu. Izvoli, smjesti svoj rep u nju" prijeteljski ponudi račiću svoju kućicu i ode. Rak samac bio je toliko sretan i uzbuđen da je zaboravio zahvaliti novom prijatelju. "Konačno imam kućicu" reče račić i spremi u nju svoj mekani rep. "Idem u šetnju, više me nije strah." Šetajući, susreo je mnoge znance."Dobar dan, rače samče" reče jež. "O, dobio si novu kućicu" nadoda školjka. "Sada si na sigurnom, lijepo se provedi" javi se morski trp, poznatiji kao morski krastavac. "Do viđenja" odzdravi im rak samac i stretan pođe dalje.
Stigavši malo dublje, sreo je moruzgvu."Kako se zoveš?" upita ju. "Ja sam moruzgva Adamsia, a ti?"
"Ja sam rak samac, Eupagurus, zvani Pagi. Dugo sam bio sam jer nisam mogao pronaći kućicu da sakrijem rep. Sada uživam u šetnji." "I ja sam već dugo sama i zato sam žalosna" uzdahne moruzgva Adamsia.
"Nemoj biti tužna"reče joj račić Pagi. "Meni je jedan pužić pomogao kad sam bio u nevolji.Ako želiš, ja ću pomoći tebi. Položiti ću te na svoja leđa. Ja ću hodati umjesto tebe, a ti ćeš mi zauzvrat tražiti hranu." Moruzgva Adamsia zahvalno prihvati ponudu i od tog dana njih dvoje su nerazdvojni prijatelji.
Meduza
Daleko na otvorenom moru, živjela je prekrasna meduza. Njezino mekano tijelo, ispunjeno vodom, bilo je gotovo prozirno. Iz klobuka zlaćanih boja pružele su se duge, nemirne niti. Uživala je u vodi. Plivala bi pokretima plesačice ili lebdjela odmrajući se. Tko bi i pomislio, da su njene dugačke niti otrovne lovke koje joj pomažu u hvatanju plijena.
Naša meduza, taj lijepi stanovnik mora, prije sličan cvijetu iz bajke nego životinji, okrutna je grabežljivica.Omiljena poslastica bile su joj ribe, no hvatala je sve što joj se našlo na putu. Nikoga se nije bojala, samo su joj ponekad kornjače, neke vrste golih puževa i dupini zadavali glavobolju.
Onako otrovnu nitko ju nije htio ni pogledati, a kamoli pojesti. No, ona za to nije marila. gruba i bezosjećajna, dovoljna sama sebi, prepustila se morskim strujama i milovanju valova.
Jednoga dana, uživajući u bostroj vodi i toplom suncu, nije ni opazila da su je struje odnijele do obale. Nastupila je oseka, voda se povukla i ona se našla na morskom žalu. Bespomoćno je ležala na vrućem pijesku, a njeno tijelo žedno vode, polako je nestajalo. Preplavio ju je osjećaj tuge i samoće, prvi put u životu, bojala se.
Što bi sve dala da može još jednom zaplivati, vidjeti sve one ribice i reći im da se ne moraju bojati. Utonuvši u misli, osjećala je onaj divan dodir slane vode i svoje nemirne lovke. Lebdjela je, okretala se u vodi i najzad shvatila da ne sanja.
Nastupila je plima, podigla ju sa žala i spasila. Kako je bila sretna. Shvatila je da je život kratak, da radost i tugu treba podijeliti s drugima. Počela se družiti sa ostalim meduzama, a njene otrovne lovke, postale su zaklon malim ribama. Od tog dana, meduza više nije ohola i bezosjećajna, više nije sama.
Autori:
text :Milena Mičić,
ilustracije:Tatjana Kanjir
A ovo je Tanja i u pozadini vrata akvarija oslikana njenom rukom
Pridružujem se mislima tvojih najmilijih Tanja, a i mnogih koji su te poznavali i kojima si bila draga....i kojima si tiho i nenametljivo osvojila srca........i dobro je rekao svećenik na tvojoj misi zadušnici onda prije dvije godine......bila si anđeo i među anđele si otišla......
Post je objavljen 06.07.2005. u 20:52 sati.