Pregled posta

Inače nisam neki veliki šetač, al jučer oko 22.30 sati odlučih napraviti đir
od grada na Meterize. Ne znam nekako mi je pasao zrak pa sam se odlučio na
taj poduhvat. Osim toga u tim trenucima sam najviše zaokupljen svojim
mislima. Krenem ja tako od Vanjskog razmišljajući o ovom blogu i forumu,
pokušavajući naći način kako natjerati gradske diktatore da otvore ponovo
forum na režimskim stranicama, ali mi pažnju zaokupi jedna prekrasna
djevojka koja je išla par koraka ispred mene. Da ne bi nje možda ne bi ni
obratio pažnju na okolinu kojom prolazimo, ali kad već jesam onda moram malo
i napisati nešto o tome. Žao mi je jedino šta nisam digitalac imao kod sebe
da Vam malo bolje dočaram sav sjaj predjela kojim prolazimo ta prekrasna
djevojka i ja.
Penjući se prema Šubićevcu, prvo šta sam uočio, od onog dijela di žive
Karđolići pa sve dalje do nadvožnjaka uopće nema gradske rasvjete. Ljudi
ulica je u totalnom mraku. Pješaci nemaju kuda prolaziti nego moraju
izbjegavati automobile koji se na njih obrušavaju sa Šubćevca. Sramota, pa
to je jedna o glavnih prometnica u gradu, rupa na cesti ima nemoš ih
nabrojat. Koliko se ja sjećam, od kad sam ja tim putem u školu išao na toj
cesti je stanje isto i to nikoga izgleda ne brine. Kako stvari stoje i moje
djeca će isto tako ići u školu i iz škole po mraku. Išao sam tako tuda i
moram Vam priznati da sam se divio onoj prekrasnoj curi na hrabrost što
uopće prolazi sama tom ulicom. Meni nije bilo svejedno, a mogu zamisliti
kako je bilo njoj. Idemo mi tako dalje dođemo do nadvožnjaka, svjetla ima,
cijeli Šubćevac gori. Znam, prije par godina je Arnautovićeva vlast napokon
uredila taj dio grada i stvarno ga je dobro uredila. Prolazimo pokraj našeg
parka. Nemožeš vjerovati, nekad su se tuda šetale srne i jeleni, raslo
cvijeće i djeca se igrala. Sad kad ga pogledaš, u onom mraku izgleda kao
prašuma, rasvjete nema, trava se osušila, bar onaj dio koji se vidi s ceste,
moj čovik nema šanse da bi me netko natira da napravim đir u tu uru po
parku. Tko zna čega sve unutra ima. Vjerojatno se moš negdi na putu i na
kakvu iglu nabost, ili pak naletit na kakve mlade i nadobudne bitange pa
samo još i problema s njima imat. Prođemo mi tako pokraj parka idemo dalje,
i u tom trenu ispred Radetićevog kafića naletimo na barikade auta,
parkiranih na sred pločnika. Tko mu je dozvolija otvarat kafić bez
parkirališta. Nastavimo dalje, promatram prekrasnu mladu damu ispred sebe,
prođemo teniske terene i naletimo na onu rupu u svjetlosti Šubćevca gdje je
bio cirkus. Mrakuša teška, sramota. Ajde dobro, kažem sam sebi nemoj sad bit
picajzla, kad pored nas prozuji golf trica, ono 300 na sat. Ne smetaju njemu
ležeći policajci. Kad malo bolje razmislim oni ležeći panduri što su
postavljeni na Šubćevcu i ne služe da bi usporili auto (znam iz vlastitog
iskustva), jer kad malo brže voziš manje trese, onda ih taj pajdo vozeći tom
brzinom nije ni osjetio, njemu je cesta bila savršeno ravna. Ona dionica
kroz Šubćevac do poliplasta i nije tako strašna. Jedino šta mi je upalo u
oko je jadni naš, bidni spomenik. Ljudi na šta ono liči, kamene ploče su
ispucale, po zidovima raste trava. Inače izgleda jako bijedno, mislim da se
Rade i ekipa u grobu okreću i pitaju se za koga su se oni to borili ( mi se
već sad to pitamo ). Kod škole koja se prije zvala po prije navedenom
narodnom heroju napušta me moja prekrasna djevojka i odlazi svojoj kući, a
ja je ispraćam pogledom. Gledao sam za tim prekrasnim likom sve dok je nisam
iz vida izgubio, i onda skrenem pogled i hladan tuš. Pogled mi padne ne tri
kontejnera za smeće, prepuna smeća i mačaka. Stvarno ne znam čega je više
bilo. Zaobišao sam ih u velikom krugu, jer su me nekako prijeteći gledale i
imao sam osjećaj da će svaki tren skočiti na mene. Nakon što sam savladao i
tu prepreku, krenem dalje prema svom gradskom kvartu. Prođem ja tako
poliplast (bivši) i počnem se penjati prema Meterizama. Dođem do onih skala
koje vode do vodovoda. Ljudi moji na šta ono liči. Radi samo jedna ulična
svjetiljka, ostali dio je u potpunom mraku. Odmah mi je palo na pamet koliko
djece ide svakodnevno sa Meteriza tim skalama u školu, i kako se ona moraju
osjećati kad se zimi vračaju tuda po totalnom mraku. Pothodnik koji se
nastavlja na te skale su osvijetlili (barem nešto), ali on izgleda kao
smećarnica. Vidio sam i jednu iglu, doduše bila je uredno spremljena u
plastični uložak. Korisnik je bar mislio na to da bi se netko na nju mogao
ubosti pa ju je spremio. Izašavši iz pothodnika, pao mi je u oko pješački
prelaz iznad njega. Tim prelazom, s obzirom na stanje pothodnika prolazi
masa djece pri svom odlasku ili povratku u školu. Promislio sam kako ću onoj
čije se ime ne smije spominjati poslati e-mail da na taj prijelaz ili stavi
semafore ili ga označi propisnom signalizacijom kako bi vozači znali da je
tu školski prijelaz. Znači sad je negdje oko 23.15 sati i ulazim polako u
svoj geto. Produžujem onom ulicom pokraj vodovoda i nakon par stotina metara
nailazim na vulkanizeru radnju. SRAMOTA. Sjećate li se kad smo na bivšem
forumu pitali gradonačelnicu kad će se ukloniti one gume. Odgovorila je da
rade na tome. E pa mislim da ne rade ništa, jer gume su još uvijek tu i ima
ih više. Kako je vulkanizer krenuo pokrit će cilu onu "livadu" između
zgrada. Ta "livada" je nekad vidila i bolje dane. Sad je prekrivena smećem,
neuređena i u potpunom mraku. Put me dalje vodio kroz dječje igralište koje
je ona slavodobitno otvorila prije izbora. Nije mi jasno zašto su novce
trošili na onako nešto. Sedamdeset posto stabala im se osušilo, jer ih nitko
ne zaljeva. Koliko je tu novaca otišlo samo da bi se nešto otvorilo prije
izbora. Kod najnovije zgrade POS-a rasvjeta još uvijek ne radi, a
gradonačelnica mi je na forumu odgovorila da je već trebala proraditi, a ako
nije da hoće. Od tog pitanja ima misec i po dana i rasvjeta još ne gori. I
napokon dolazim do onog dječjeg igrališta koje me najviše boli. Ljudi ništa,
nitko i dalje ne reagira. Zar se čeka da se opet nešto dogodi, da zbog
nebrige vlastodržaca strada mladi životić. Ne mogu virovat, pa gdje mi to
živimo. Ušao sam u svoj stan, te sam prospavao noć i odlučio ovaj sjaj našeg
grada podijeliti s Vama. Žao mi je jedino što nemam slika da vam bolje
dočaram blještavilo, ali obećavam od danas digitalac uvijek nosim sa sobom i
sve šta budem smatrao nepriličnim i neurednim za grad podijelit ću s Vama.
Pozdrav i čitamo se.

P.S. ZA GRADONAČELNICU
Gospođo gradonačelnice, kako foruma više nema, ove moje utiske poslao sam na
blog koji se zove http://sibenikforum.blog.hr/. primijetit će te da
spominjem neke stvari koje ste mi obećali riješiti Ali još uvijek niste niti
pokušali. Molim Vas da pažljivo pročitate šta sam napisao, te ukoliko imate
bilo kakav komentar volio bih ga ćuti.
Zahvaljujem, pozdrav.

NAUTILUSS